Poklonjena krepost

Zoran je sjedio za radnim stolom i promatrao nebi. Spremao je zadnji ispit i činilo mu se da svakom pročitanomrečenicomulazi dublje u istinu svog postojanja, u vilinski svijet iz kojeg je rukom sudbine izvađen i spušten u koljevku pored svoje majke. Iza prozora u plavetnilu neba se odjednom ukaza silueta žene. Pričinilo mu se da sanja. Prozirna kao svila ona je lebdjela pred njegovim očima. On priđe prozoru.

"Kada sam bio dječak dolazila je kao bijela golubica" pomisli

"Ti me danas gledaš očima srca." zatreperi vilinski glas u njegovim ušima

"Zar ti šuješ moje misli?"

"Čujem odkucaje tvoga srca"

"Ti si vila svitanja"

"Ja sam tvoja misao o njoj, tvoj osjećaj i tvoj san"

"Golubica je slijetala na moj dlan"

"Onda si bio još dijete, onda si još vjerovao snove"

"Ti si moj san iz kojeg se ne želim probuditi"

"Što sada činiš?"

"Učim"

"Što učiš?"

"Mudrost života"

"Mudrost života se ne uči iz knjiga ona se uči osjetilima i osjećajima. sjedini sve pročitano u svoj osjećaj i znat ćeš što je mudrost" njen glas je bivao sve tiši njena sjenka je nestajala u zraku sunca.

Zoran se vrati učenju.
"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju osjećate i poklanjate i vaša svjest o njoj služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti" udubljen u najkompliciraniju filozofsku knjigu Zoran osjeti kako se misao pisca pretvara u njegovu spoznaju.
"Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu." mislio je dalje sam " Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego su oni prijatelji i moje zajedništvo."
"O čemu razmišljaš?" upita ga majka ulazeći sa čašom mlijeka u njegovu sobu
"Razmišljam o simbolima kojima nas je župnik pripremao za prvu pričest. Nikada nam nije rekao da ih moramo osjetiti u sebi da bi ih onda i spoznali." reče Zoran gledajući kroz prozor prema vrhu planine u daljinu gdje je nestala silueta žene.
"Mislila sam da se pripremaš za ispit iz filozofije."
"Ako ja nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlati zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. Isto tako da bi shvatili simbole i poruke iz vjeronauka, moramo osjetiti okuse i mirise, vidjeti sve boje zemaljskog života." mladić je govorio više za sebe nego majci.
Ona je tiho napustila sobu prepuštajući sina njegovom razmišljanju. Osjetila je neku čudnu energiju u sobi, energiju kojoj nije mogla dati ime, ali je u njoj izazivala smirenje i ljubav. Činilo joj se da je tek sada spoznala istinu svog vjerovanja u ono nikada dovoljno objašnjeno. Mladić ju je potsjetio na sve žrtve koje je podnosila da bi jednoga dana otišla u raj. Zar je stvarno potrebno živjeti u vječnom strahu od grijeha da bi se na kraju susrelo stvoritelja? Što je ovo što je osjetila u sinovoj sobi?
Tišinu razbi njegov glas:
"Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." ponovo tišina.
Majka je još nekoliko trenutaka stajala ispred mladićeve sobe pitajući se glasno koju knjigu on to čita.
"Tako je govorio Zarathustra" začu glas supruga iza sebe "Odlučio ja diplomirati na Nietzcheu"
U velikoj dvorani filozofskog fakulteta u velikom gradu su za katedrom sjedili profesori, kao porota, koja je odlučivala o primanju mladića u svijet akademika.

Kroz veliki prozor se probijalo proljetno sunce, a jedna bijela golubica je kružila ispred stakla. Mladić osjeti po treptajima svoga srca da je to njegova golibica, vila svitanja koju je stretao jutrima na hridi pored mora., silueta žene koja ga je uvela u spoznaju mudrosti života.
"Prije svega vi, crkveni oci si nebi smjeli uzeti za pravo da tvrdite da vi, kao predstavnici stvoritelja na zemlji, spuštate s neba smisao ljudskom životu. Ne, smisao života je ovdje među nama u ovom našem jedinom, samo našem ljudskom životu." mladić je govorio mirno ali odrešito.
"Gdje se po Vašem mišljenju krije taj Vaš smisao." skoro uvrijeđeno ga upita nekadašnji župnik iz gradića, koji je nedavno postao profesor na filozofskom fakultetu.
"On je u objektu samom, smisao je u zemaljskom životu jer ga je stvoritelj tu spustio i sakrio, kao što je sakrio jezgru badema ili lješnjaka u ljusku. Stostruko je krepost već protjerana iz života, ostvaljajući u našim tijelima samo ludilo za snom. Stostruko se krepost iskušala i ponovo izgubila u vjerovanju u nešto još neobjašnjeno. Čovjek je do sada bio neuspjeli pokušaj njenog utjelovljenja. Smisao života je tu oko nas i u nama samima." govorio je mirno gledajući kroz prozor. Golubica je sletjela na prozorski naslon i on odjednom u sunčanoj zraci prepozna svoju ljubav.

"Tko je po Vašem mišljenju stvoritelj?"
"On je energija koju smo poetski nazvali ljubav. On je pjesma nad pjesmama, ljepota svitanja, uzdah vjetra u sutonu, zvijezda koju tek sanjamo jer je njena svjetlost još uvijek na putu ka nama."
"Što je sa inkarnacijom?" ustraje profesor
"Mislite na njenu mistiku ili na ono što je ljudski um smislio o njoj? On je rođen kao čovjek da bi kao Bog opraštao grijehe koje mi, da njega nije bilo ne bi ni činili. No Vi svojim pitanjem otvarate novo poglavlje u mojoj disertaciji. Sada ulazimo u mistiku prirode i prelazimo u filozofiju prirodnih znanosti koje su nam već davno počele otkrivati misteriju početka. "
"Vi nam govorite o energiji i izgleda mi kao da ste zauvjek napustili more dvoumljenja, kao da ste pronašli kompas na pučini dosadašnjeg neznanja, da ste uplovili u luku spoznaje."
"Ne profesore, ja se nalazim na uzburkanom oceanu i uz pomoć napisanog tražim odgovore na tisućljetna pitanjanja. Onaj koji si prestane postavljati pitanja, taj prestaje živjeti."
"Kako se usuđujete dvotisućljetni autoritet i njegovu apsolutnost uopće ispreplesti u Vaša pitanja?"
"Iz beskonačnog i nemjerljivog oceana novih ideja poželim katkada uploviti u luku vjerovanja i na kopnu dogmi mirno živjeti, ali onda me obuzme čežnja za novim spoznajama i ja ostajem vječni morepolovac u ostavštini naše prošlosti koja tek nam najavljuje budućnost."odgovori mladić Nietzcheanski.
"Mnogi, slični Vama, su se kao brodolomci vratili u okrilje apsolutnosti njegovog postojanja."
"Danas, dok znanost pobija apsolutnost, mi se čini da je dosadašnja filozofija slična kuli Babilonskoj, koja se uzdiže i želi dostići carstvo nebesko, dok se na zemlji brkaju ljudske misli i postaju njen očajni, neutješni rezultat."
"Onda nam objasnite misteriju prirode." reče mu mirno jedan od dvanaest porotnika njegova znanja.
"Priroda sa svojim zakonima i još neotkrivenim tajnama je izazov za svjetske umove, ona ih jednostavno uvlači i u pokušaje traženja dokaza o egzistenciji svevišnjega. Onaj tko je predan prirodi, taj je u toj predanosti bliže istini. Ja osjećam zemlju u svoj njenoj čistoći, njenoj mladosti i djevičanskom sjaju, čini mi se kao da je tek niknula iz bezdana sna. Tada stojim na prapočetku svijeta, na izvoru prvog pokreta, u raju bez prvog grijeha i bez kasnije nastalih strahova. Čovjek je nastao kao zov iz dubine prirode, eho njenih želja, tajna stvarnost u srcu egzistencije, inkarnacija u trenutku rađanja svjetla. Ljubav, rađanje i sloboda, bez početka i kraja, čovjek je kroz prirodu čovjek, on je zbog nje tu, ona je u njemu, jer ona u njegovom najdubljem sama sebe stvara i potvrđuje."
Pitanja su se redala, odgovori su postajali poezija mladićeva sna. Uvijeno u ljepotu izraza on im je opisao najdulju noć svojega života, do u sitnice oživio metamorfozu svojeg tisućljetnog rađanja i umiranja. Prepričao im je svojim riječima cijelu Nietzcheovu mudrost i uzdigao je u sfere novog poimanja svijeta.
"Postoji tisuću još neotkrivenih staza ka vječnosti, tisuće neotkrivenih bolesti koje uništavaju san, ali još uvijek je najtajnovitija priroda ljudske misli i sam čovjek kao centar svijeta, kao vječni promatrač misterije početka. Jedino on može stvarati institute za otkrivanje tih bolesti i ozdravljenje sna, a ova planeta, na kojoj živi, je jedino mjesto u univerzumu gdje može to i ostvariti."
Profesori zašutješe, slušali su kao transu novu bajku o stvoritelju. Energija koja se širila velikom dvoranom se uvalačila u opustjela srca predstavnika znanja.
"Ovdje, samo ovdje gdje sam rođen, živim u simbiozi, u zajedništvu s onim što je rođeno, što raste i umire u tišini ove prirode. Uvjeren sam da je to zajedništvo neusporedivo i nezamjenjivo i da ništa što je ljudskom rukom stvoreno, ni najplemenitija umjetnička djela pred kojima se klanjamo i koja molimo, nemogu zamjeniti ovaj život u sjedinjenju s prirodom."
"Položio" uzviknu rektor
Mladić se dignuo i zahvalio na strpljenju i povjerenju koje su mu poklonili.

Na planini

Vile se noćima skupljaju na vilinskom jezeru i igraju sa svjetlosnim zrakama, ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, čudesni zvuci se beskrajem šire, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice nebeskih zvezda. Od vilinskih dodira raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću usnule ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove.
Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.
Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama.
Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni. U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja. Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja. I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje. U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.
Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi.

Put ka vrhu planine

Zoran se probudio ovo jutro puno ranije nego obično. Noć je još grlila gradić, a vrh planine je bio u maglovitom oblaku. Krenuo je prema proplanku i zaustavio se u polju perunika."Uranio si mladiću." začu vilinski glas

"Želim u planini dočekati svitanje."

"Povedi me sa sobom pokazat ću ti put do vrha."

"Ti si cvijet, ti si izrasla iz vilinskih suza. Kako ćeš mi ti pokazati put?"

"Ja sam vila duginog sjaja i glasnik bogova. Perun me je stvorio munjom i doveo iz dalekog svijeta da ovdje spajam dugom zemlju i nebo."

"Perunika je ime Perunove žene"

"Ona nosi ime u moju čast."

"Kako si se našla među ovim cvjetovima?"

"Došla sam zbog tebe, kao što sam ti jednom u snu pokazala put ka vrhu planine."

"Onda je prekrasnu dugu, most ka nebu stvorio starac duge sjede brade."

"Tko je bio pored tebe u brodiću?"

"Djevojka očiju boje svitanja"

"Uberi cvijet, on je znak tvoje ljubavi."

U tom trenu se sunce pojavilo na horizontu. Bijela golubica izroni iz sunčevog traga i poleti k njemu. Mladić ubere plavi cvijet. Perunika otvori latice do kraja i iz njene krune se na svilenim krilima uzdignu prekrasna mlada žena očiju boje svitanja sa sunčanim svjetlom u kosi.

Predivna djevojka vilinskoga sjaja, plavćasta Zora prelijepoga lika, sa sunčevim zrakama uranja u dan, planina je postala prava rajska slika puna cvrkuta probuđenih ptica. Milovanjem nježnim ona se oprašta sa srebrenim mjesecom i rosom dodiru je prunike u travi, rastvara im latice u buket pravi. Vilinskim rukama dodiruje nebesko sviralo i svjetlosnom muzikom nježno budi još usnulu šumu dok je pegaz odnosi u nebsko carstvo da tamo sa sestrama u zimskim noćima krasi ugao plavetnoga beskraja. Na njenom putu iskre se boje, cijeli dugin splet jer jutarnja rosa u most se pretvara kojim pegaz zoru odnosi u nadzemaljski svijet.
Ostaju tek sjećanja na čaroliju svitanja, probuđeni jeleni i srne sva skakutava zemaljska bića osluškuju buđenje života i sretni uranjaju u sunčani dan.

Zoran krenu ka vrhu planine, da pronađe vilinsko jezero.

Iznad njih zasja duga i djevojka mu pruži ruke.
"Pođimo, duga će nas odvesti ka vrhu."
"Ja ne mogu ići tim putem. Moram hodati planinom, moram propješačiti cijeli put, sretati opasnosti i medvjede koji će me braniti, vjeverice koje će me hraniti, spavati na lišću i slušati ptice i cvijeće, razgovarati s njima."
Mlada žena se osmjehnu sjećajući se vremena kada je na tom istom putu pratila pjesnika iz grada sa pet bunara. Pred njenim očima se prosuše slike tog dugog putovanja u povijest puka.
"Već je jednom jedan sličan tebi krenuo tim putem. Pratila sam ga tada neprimjetno jer on nije tražio mene. To je bilo vrijeme previranja, doba kada su ovom planinom lutali vukovi i lavovi i žderali povijest puka kojem je on svim srcem pripadao."
"Vukovi i orlovi će se skrivati od mene, lavova više nema u ovoj planini. Ja moram stići do njenog vrha, ovaj put bez krilatog konja i dugina sjaja, moram se uspeti liticama do sunca da bi pleme ponovo povjerovalo u san Ivanjske noći."
S planine se spusti povjetarac i mlada žena začu glas koji ju je vodio kroz povijest nastanka svijeta.
"On je riješio prvi zadatak ne znajući da ga promatram. Ostani uz njega i budi blaga njegovoj mladosti, ali zapamti on mora snagom svog bića stići do vrha."
"Zašto sanjar nije krenuo s njim?"
"Sanjar slijedi njegove misli, ali zauzevši mjesto nesretnog učitelja mora ostati među pukom i slušati kako mladićev san postaje stvarnost."starac je govorio mladoj ženi titrajima koje mladić nije mogao čuti.
"Krenimo" reče mu žena "duga će nam svojim sjajem ucrtati put."
"Ti nisi samo boginja duginih boja, ti si bijela golubica koju sam sretao na hridi."
"Ja sam treća golubica iz prastare priče o potopu i praocu koji je spasio svijet."
"Nikad nisam čuo za treću golubicu. Postoji samo jedna koja je najvila kraj potopa."
"Bilo nas je tri. Prva je poletjela prerano i vratila se ne našavši znak kraja velike vode, druga je donjela maslinovu grančicu i najavila da voda opada."
"To je bila golubica mira"
"Ne, ona je bila samo znak sna o konačnom miru. Mene je poslao starac duge sjede brade kada je spuštao dugin sjaj na planetu i rekao mi: "budi vjesnik između mene i plemena, budi ptica i žena, pronađi onoga koji će svojom ljubavi potvrditi moje postojanje u svijetu, koji će snagom svojih misli, a ne prevarom čovjeka dospjeti do vrha planine. Tek kada se rodi djetešce i izraste u mladića velikog srca, kada pleme ne padne na koljena iz straha nego iz povjerenja u njegovu snagu, tek tada si ispunila svoju zadaću i možeš mu postati ljubavnica i žena."
"Kako ćeš prepoznati takvog čovjeka?"
"Po njegovim djelima."
"Zar učitelj nije taj čovjek?"
Vjetar zapuha jače i veliki zlatni oblak se spusti nad planinu.
"Mislim da se sprema oluja."brzo reče djevojka i da nebi morala odgovoriti na zadnje mladićevo pitanje nastavi "Moramo pronaći sklonište dok ponovo ne zasja sunce."
Zlaćani oblak je promjenio boju, zatamnio nebo i prve kapi kiše su počele padati na njihova lica. Na livadi ispred njih se pijavi stado izgubljenih ovčica.
"Zar ste ostale bez pastira?" upita ih mladić. Kao da su ga razumjele one zablejaše sve u jedan glas.
"Pođite s nama." pozva ih mladić i one jedna za drugom uzdignutih glava krenuše za mladim parom.
Kiša je padala sve jače. Mokri do kože oni stigoše do ulaza u špilju.
"Tu ćemo se skloniti dok oluja ne prođe." reče djevojka ulazeći u tamu jazbine.
Mladić je zastao i propuštajući ovčicama prolaz promatrao olujno nebo. Činilo mu se kao da vidi siluetu starca duge sjede brade na poludjelim oblacima. Vjetar je urlao u starim borovima. Nebom su se kotrljala kola boga gromova i bljesak munje se spajao sa odjekom njegovih kotača.
"Moja majka bi rekla da je ovo sudnji dan." pomisli mladić ulazeći za zadnjom ovčicom u špilju. Nedaleko je zavijao vuk. Na vratima špilje se pojaviše srna i srndać, ostarjeo jelen, vjeverice sa lješnjacima i medvjed i medvjedica gurajući pred sobom otpalo lišće. Neki zalutali pas, podvijena repa im se pridruži.
Kiša je padala cijeli dan. Sunce se više nije pojavljivalo. Mladić trljajući kamen o kamen zapali vatru da se ogriju. Odjednom u špilji zasja svjetlo. Kao u snu pojaviše se vile prosipajući travu za ovčiće i srne, iz njedara su vadile kruh, sol, med i vodu za piće. Od osušenog lišća napraviše postelju i zapjevaše uspavanku.
U daljini se čulo još uvijek zavijanje vukova i kreštanje orlova dok su mladić i djevojka tonuli u san. Vile su bdile nad usnulima do svitanja.
Mladića probudi miris cvijeća i mlade trave. Pored njega na ležaju je bio samo obris tijela djevojke koje više nije bilo.
"Ostao sam sam." pomisli izlazeći iz špilje.
"Ti nikada nećeš biti sam." reče mu bijela golubica spuštajući se na stijenu pored njega.
"Zašto si otišla dok sam spavao?"
"Da bi bilo svitanje." reče mu djevojka duge kose boje jesenjeg purpua. Iza vrha planine se pojaviše prvi zraci sunca i na nebu zasja duga.
"Kiša je prestala, nebo nam se ponovo smješi" mladić začu glasove probudjelih životinja.
"Moram krenuti dalje, ka vrhu. Tamo je sunčani grad do kojeg želim stići." reče mladić djevojci.
"Ti si u Ivanjskoj noći već bio tamo."
"Da, ali tada sam tamo stigao na krilatom konju. Sada moram tamo stići svojom voljom." reče mladić i krenu prema suncu.
Iza njega su se penjale životinje. Ptice su kružile nad njihovim glavama i pjevale simfoniju sna. Mlada djevojka nestade zajedno s duginim sjajem. Mladić je hodao na čelu povorke rubom bezdana, skliskom liticom planinskom.
"Ne smijem pogledati i ponor, moram gledati u plavetnilo neba, moram slijediti trag sunca." pomisli ne odustajući od namjere.
"Hodaj za mnom, ja ću ti pokazati usjeke u stijenama." odjednom se ispred njega pojavila divokoza.
"Što će biti sa ovima iza mene?"
"Oni slijede tvoj trag."
Uspinjali su se dugo. Sunce je već bilo prešlo zenit kada se iznenada pojavio zlaćani oblak i zagrlio cijelu povorku.
"Izgubili smo se u planini" pomisli mladić. "Moram se zaustaviti . Ovdje je opasno za njih, mogli bi pasti u provaliju."
"Ne zaustavljaj se, idi dalje, oni će te slijediti." začu poznati glas vjetra.
"Ne vidim više divokozu ni usjeke u stijeni."
"Idi dalje kroz oblak, slijedi zlaćani trag."
Mladić je hodao po mekanom sagu kao da sanja. Svjetlucavi kristali su činili luk kroz koji je prolazio praćen onima koje više nije vidio. Izlazeći iz zlatnog omotača on se odjednom nađe na platou punom svijetla.
Okrenuo se da vidi povorku koja ga je slijedila. Jedan za drugim su iz magle izlazili mladići njegovih godina. Dvanaest stasalih vršnjaka se zaustavi pored njega.
"Kako ste stigli ovamo?"
"Slijedili smo tvoje misli."
"Iza mene su bile ovčice, srne i vjeverice, iznad mene su pjevale ptice. Vas nisam primjetio."
"Došli smo nošeni vjetrom i tražeći tvoj trag zalutali u zlaćanom oblaku."
"Od kuda ste krenuli?"
"Sa obale mora."
"Tamo sam i ja odrastao."
"Mi smo odrasli u različitim gradićima, susreli smo se jedne noći dok smo slijedili svako svoju dobru vilu. One su nas odvele na proplanak iznad tvog gradića i pokazale nam tvojih suza djelo. Među perunikama smo čuli tvoje misli odlučili te slijediti do sunčanog grada."
"O čemu vi pričate. Vi ste čuli misli starca duge sjede brade, kao što sam ih i ja nekada davno slušao."
"Ne Zorane, to što smo mi čuli je bila tvoja želja da se san Ivanjske noći ostvari. Dok smo stajali među perunikama prišao nam je stranac koji se predstavio kao učitelj. On nam je ispričao priču o tvom rođenju i o bjeloj golubici koju srećeš u svitanje."
"Mislim da više ništa ne razumijem, ali dobro sada smo stigli u sunčani grad i sačekajmo da vidimo što će se dogoditi."
Tek sada je mladić pogledao oko sebe i vidio da se nalaze u prozirnoj kupoli iz koje su se vidjele sve strane svijeta. Sunce se smiješilo iznad i ispod njih, mjesec je bio nacrtan u svim njegovim rastućim i opadajućim fazama, zvijezde su svjetlucale svuda oko njega.
"Ovo je planeta o kojoj sam čitao u "Malom princu", ovdje sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." reče uzbuđeno.
Dvanaest mladića posjeda oko njega.
"Ovdje nema trave ni cvijeća, ovdje ne raste voće i ne miriše more, nema vjetrova ni godišnjih doba. Ovdje je samo trenutak u kojem trajemo mi i naša želja." mladić je mislio glasno.
"Ovo je sigurno Perunov hram" reče jedan od dvanaestorice
"Zar vi vjerujete u Peruna?" upita znatiželjno mladić
"On je poslao vile koje nas brane i vode kroz život."
"Što je sa anđelima čuvarima?"
"Oni su vile, Perunove kćeri, kao što si ti Perunov sin."
"Sada polako mladići. Mislim da ste nešto pobrkali. Moj otac je direktor škole u gradiću, a ja sam samo učenik koji je, vođen nekom čudesnom energijom, odlučio uspeti se na vrh planine da bi se ostvario san plemena."
"Ti si rođen da puk ponovno osjeti ljubav i da se vrati zaboravljenom korjenju."
"Tko vam je to ispričao?"
"Jedna vila na proplanku, a i učitelj to nije negirao."
"Učitelj uvijek govori u nepoznanicama. Meni se nekada čini kao da je došao iz nekog drugog svijeta, da je među nama samo u prolazu, na izvršenju zadatka."
"Što misliš, jeli ovo Perunov hram?" upita najuporniji od dvanaestorice.
"Ovo je planeta na kojoj sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." odgovori mu mladić još upornije
"Gdje se nalazi?"
"Iznad vrha planine, iza zlaćanog oblaka kroz koji smo prolazili."
"Pa onda smo se našli u Perunovom carstvu."uskliknuše dvanaestorica
Mladić pogleda u daljinu i vidje plavu planetu kako se okreće oko sunca, kako nestaje i ponovo se javlja.
"Perunovo carstvo je puno veće od ove planete."suprostavi im se mladić.
"Ti si vidio Peruna, kako izgleda?"
"Kao starac duge sjede brade i kao učitelj i kao ti i kao ja."
Mladić zašuti na tren a onda nastavi misliti glasno.
"Ovdje na vrhu svijeta vidim cijeli svoj život kao na dlanu. Osjećam svoje rođenje i odrastanje, čujem tonove sna, vidim svoje misli i osjećam daljinu, beskonačnost u ovom trenutku spoznaje."
Prozirna kupola u kojoj su stajali poče rasti i širiti se. Neka čudesna toplina se širila oko njih. Iako nije bilo cvijeća mirisi proljeća, ljeta, jeseni i zime dotaknuše njihove nosnice. Našli su se, ne shvaćajući to, iz vrata vremena i postanak svijeta se kao film odvrti pred njihovim očima. Dvanaestorica je zapanjeno promatrala igru čestica i energije, prelaženje jednoga u drugo i promjenu oblika iz kojih su se redale slike dobro naučenih lekcija o povijesti čovječanstva.
U isto vrijeme je Zoran u svim tim promjenama sudjelovao. Postajao je val i čestica, energija, jedna jedina i vječna uvijek nastajuća energija koja ga je opijala, hranila, branila. Prozirna kupola je rasla i u sebe uvlačila sunce, mjesec i zvijezde. Širila se i na koncu zagrlila sve planete. Zoran osjeti smirenje, njegovo tijelo mu se ponovo vrati. Kupola se počela smanjivati i na koncu se zaustavi nad plavom planetom. Dvanaestorica su doživjeli njegovu metamorfozu kao promatrači.
"Pogledajte, ovo dole je naša zemlja." reče mladićima njemima od čuda koje se rađalo pred njihovim očima. Vidješe ono što su tek čitali u pričama o vilama, što su naslućivali u drevnim legendama.

Jedna mala vila

U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem kupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, jezero smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana sjedi nit boginja nit žena, treprava i snena trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i čisti jezero sreće da u svakom svitanju zaiskri smaragdnim sjajem. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i snenii malena vila i leptir svilenkastih krila. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snova plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru sreće smaragdnoga sjaja lepršavost vilinskih krila slijedi svjetlost vječnu, svjetlost sa izvora leptirastog sjaja.

Kupola je postajala sve manja i oni se nađoše na proplanku koji se prostirao iza gradića.
Dvanaest mladića su, još uvijek šuteći, stajali u polju perunika i promatrali Zorana kako odlazi prema moru.
Svitalo je. Bijela golubica sleti na hrid pored umornog mladića.
"Ova noć je bila koja je ostavila najdulje tragove u mom životu." pomisli Zoran dok je djevojka očiju boje svitanja nestajala u prvim zracima sunca.

Dugo plodno ljeto

Vatre su još tinjale na proplanku nad gradićem kada su se učitelj i mladić spustili s planine.
"Ugasi vatre vodom sa izvora." reče mu blago učitelj
"To je trebao učiniti puk prije nego je otišao na spavanje." reče mladić tužno
"Puk još uvijek ne vjeruje u san ove noći."
"Zbog toga gore šume u uvali Mediterana, zbog toga ne padaju kiše i propadaju masline, zbog toga ne miriše lavanda i ne dozrijeva grožđe." mladić je mislio glasno i škropio vodom sa izvora lomače.
Sanjar ga je sretan promatrao. Mladić je zastajao iznad svake ugašene lomače kao da izgovara molitvu. Sanjar mu priđe i ugleda kristale na njegovim obrazima.
"Zašto plačeš?"
"Ne znam, suze same teku."
"Ti suzama zaljevaš nevjeru puka."
Sunce je stvarno plesalo na nebu i igralo se sa zlaćanim oblakom koji je u sebi skupljao mladićeve suze.
Vrativši se kući mladić ode na tavan i potraži već skoro zaboravljeni crtež. Sa požutjelog papira mu se nasmješi Zorino lice. Gledala ga je očima boje svitanja i u njenoj kosi se sjajio purpur jeseni.
"Ovo nisam ja nacrtao." pomisli s nevjericom.
Na tavanskom prozoru zaguguće bijela golubica.
"Dobro ti jutro i oprosti mi. Danas sam zbog sna zakasnio na svitanje."
Kao da ga je razumjela, golubica sletje na njegovu ispruženu ruku i pogleda ga svojim sivim očima. U kljunu je držala cvijet plavkaste boje. Iz latica se na njegov dlan prosu sjemenje.
"Legenda kaže da moram dotaknuti sjmenje paprati da bih razumio što mi želiš reći." sjećajući se majčinih priča pomisli mladić.
"Ti si nosio zaboravljeni crtež u svom srcu i on je rastao s tobom." odguguta golubica
"Znači da je Zora moj anđeo čuvar."
"Ona je tvoja misao, tvoja ljubav i tvoj san."
"Ona je Perunova kćer."
"Svi smo mi njegova djeca."
"Tko si ti?"
"Ja sam glas u vjetru, miris cvijeća i okus mora, tvoj san koji se u masliniku krije, tvoja misao što se jutrom rađa, tvoj život u odsjaju sunca i ljubav koja u tvom srcu tek tinja."
"Reci mi lijepa ptico tko sam ja?" uzdrhtano upita mladić još uvijek premlad da shvati snagu svog postojanja
"Ti čuješ rast trave i misao ptica, voliš trenutak i prosipaš izljeveno zlato sunca danom. Slušaš davno utopljena zvona, djetinjstvo puka na početku sna i služiš radoznalosti jutra. Buđenjem usmjeravaš vjetar da čun života stigne do sidrišta, sutonom pališ baklju duše da raspliće sve ordinate mraka."
"Ovo jutro je bilo drugačije od ostalih. Umjesto da sjedim na hridi i ispraćam tvoj let ka suncu, ja sam gasio zaboravljene vatre." pomisli uzbuđeni mladić
"Spasio si duše grešnika, spasio jutro od ugasnuća sna i gubitka vjerovanja." šapnu mu golubica i poletje prema suncu.
Mladić je gledao za njom i učini mu se da čuje davno pokopana zvona. Zvonila su na uzbunu za umrle pjesnike života, za izgubljene duše izdajnika i za vapaj pokajnika.
"Da, ja vas čujem s odjekom riječi bez smisla. Moram spoznati smisao te zvonjave u vilinskom carstvu mog tek probuđenog uma."misao ga je samoga iznenadila. Umoran od protekle noći mladić polako zadržavajući zadnju misao u sjećanju utonu u san.
Ljeto je trajalo punim sjajem već skoro zaboravljene plodnosti polja, maslinika i vinograda.
Mladić je kao proteklih godina i ovo ljeto u svitanje odlazio na hrid, pozdravljao Zoru i pratio let bijele golubice ka suncu. Učitelj je često dolazio na hrid tek kada je bijela golubica već odletjela, jer nije želio prisustvovati tim jutarnjim vjenčanjima sna i jave.
"Kada si zadnji put bio na proplanku iza gradića?" upita maldića jednog takvog jutra
"Poslije Ivanjske noći, onda kada sam gasio vatre."
"Pođimo jutros tamo. Želim ti nešto pokazati"
Gradić je još spavao. Prošli su praznim ulicama prisjećajući se sna o plemenu. Mladić je učitelju pričao o svom razgovoru sa golubicom i ponovi mu svoju zadnju misao prije nego je tog dana utonuo u san.
"Tvoj um je najvrednije blago koje pleme posjeduje, ali pleme to još ne spoznaje."
"Nekada mi se čini da čujem zvukove koji dolaze s vrha planine, ali to nije samo pjesma vila, nisu samo udarci nakovnja koji stvara zvjezdanu prašinu, nije Perunov glas. Kada sjedim sam na obali mora s neba se k meni spušta muzika koju nemogu opisati riječima, ne mogu je odsvirati na gitari, ne mogu je odpjevati."
"To je ono što ne slušaš ušima, to je ono što te spaja s zlaćanim oblakom, to je tvoj tek rastući um. Jednoga dana ćeš znati to što osjećaš pretvoriti u riječi i onda ćeš povesti pleme ka vrhu planine, među zaboravljeno korjenje."
Razgovarajući su stigli do proplanka iza grada. Mladić zastade iznenađen slikom koja se pred njima ukazala. Tamo gdje su ostala ugašena garišta se prosulo plavo more tek procvjetalih perunika.
"Tko je posadio perunike?"
"Procvjetale su na zgarištu nevjere plemena. One su znamenje tvog vjerovanja."
"Ja sam samo gasio zaboravljene vatre i otišao ne vrativši se više. Perunike su znak Perunovog carstva. Sigurno ih je on prosuo proplankom"
"To su tvoje suze, koje su kapale iz zlaćanog oblaka."smješeći se reče učitelj
Mladić se zamisli. Sjetio se laži koju je rekao Perunu.
"Slagao samda se zovem Ljiljanko."
"U dubini srca si ti mladi kralj koji je umro zbog ljubavi. Ti vjeruješ u Panteon na vrhu planine, vjeruješ u Perunovu snagu i zabranu ljubavi između smrtnika i ljepotica noći. Želiš da vila koju svitanjem dočekuješ, postane pastirica s kojom ćeš krenuti u planinu vodeći za sobom stado. Dragi moj mladiću ti imaš bezbroj imena i sva se spajaju u jednu jedinu riječ, a to je ljubav."
"Pri rođenju su me nazvali Zoran, i ja gudeći zorom ranom hodam po hridima, slaveći onu zbog koje me pali ljubavni plamen." mladić zašuti, a onda pogleda učitelja i upita "Jeli to što osjećam stvarno ljubav?"
"U slatkom cvrkutu ptica među lišćem dok jeka među borovima odgovara dolcem, urešena u svemu, vila dolazi k tebi, vlasi kao zrak sunčani, a očiju ljubavnih, lica rumena kao ružica, a izgleda blažena kao u božice." odgovori mu učitelj
Mladić se nasmješi.
"To su Zoranove riječi iz "Planina", njegova pjesma o ljubavi."
"Kreni jednog svitanja u planinu, slušaj što govore ptice, što šapuće cvijeće, medvjedi će ti pokazivati put, vjeverice će te hraniti, orlovi će se skrivati pred tobom, lišće će ti biti postelja, noć će te skrivati od vukova, jutro će te milovati zorom, a sunce nositi preko provalija."
"Što ću sam u planini?"
"Kreni sutra u svitanje i vidjet ćeš da nećeš biti sam."
"Moram se oprostiti od bijele golubice, moram još jednom vidjeti Zorine snene oči i osjetiti još jednom u tijelu ono tek rođeno uzbuđenje, koje nazvah ljubav."
Nad plavim morem od perunika se odjednom pojavi bijela golubica. Mladić pruži ruku i ona sleti na njegov dlan. Učitelj je neprimjetno krenuo prema gradiću.
"Ne čekaj više. Kreni sutra u svitanje u planinu. Ja ću te pratiti." odguguta golubica.
"Hoću li vidjeti i Zoru?"
"Zora u planini je isto lijepa kao na moru."

San Ivanjske noći

"Tko je ovdje stanovao?" upita učitelj ulazeći u polutamu dnevne sobe.
"Prozori već dugo nisu otvarani." direktor škole je, zaobilazeći odgovor, počeo otvarati prozore. Predvečerje je lebdjelo nad gradićem. Sunčana zraka pade na prašnjavu komodu od izrezbarenog drveta, komodu koja sanjara potsjeti na ilustracije iz knjige koju je kao dijete čitao"Priče iz tisuću i jedne noći.".
"Ovo je namještaj iz nekog drugog vremena." zaključi učitelj
"To su ostatci nekada bogatih vladara ovog kamenjara."
"Mnogi od njih su se odrekli križa i da bi preživjeli su jahali pod zastavom polumjeseca."
"To je bilo u vremenu kada je pjesnik "Planina" jašući na svom Pegazu pozivao Bašćince na obranu ovog prostora od vukova koji nadiru."
"U to vrijeme su i Mlečani harali prostorom."učitelj prekinu mržnju u direktorovoj misli
"Pjesnik, iako plemić našega roda, nikada nije izrekao svoju svijest plemića nasuprot puku, kmetu ili pučaninu. Obrana prostora, bašćine, od polumjeseca i lava je njegova poruka naciji."
"Tko je ovdje stanovao?" učitelj ponovi svoje pitanje da prekine diskusiju koja je nagovještala nesporazum
"Stan je već dugo prazan. Mi smo doselili u gradić tek pred deset godina. Rečeno mi je da je ova kuća vlasništvo onih koji se više nemogu vratiti."
"S kojim pravom smo mi danas ušli u ovaj prostor?"
"Ministarstvo školstva je kupilo ovaj stan za Vas."
"Od koga?"
"Od države. Sada se prvo malo odmorite. Noćas slavimo svetoga Ivana. Dođite k nama na večeru, a onda ćemo otići do zapaljenih vatri, da upoznate gradić i njegove ljude." reče mu direktor opraštajući se.
Nad vrhom planine se pojavi zlaćani oblak. Sunce je tonulo u more i sanjar vidje u njegovom odsjaju bijelu golubicu kako kruži nad njegovim prozorom.
"Tko je ovdje stanovao?" pomisli gledajući u oblak.
"Mladi učitelj koji je jučer morao umrijeti." šapnu mu vjetar
"Tko su bili njegovi roditelji?"
"Otac je bio direktor škole prije zadnjeg rata, a majka lječnica, voljeli su gradić u kojem su odrasli, ali su voljeli i svoje pretke i imena koja su dobili rođenjem."
"Mladić je rođen pod polumjesecom i otišao je u onaj djelić neba gdje na njega čeka njegov puk." sanjar se sjeti misli koja je poletjela u nebo.
"Oni vjeruju u svog starca duge sjede brade, ali kao i mnogi drugi neosjećaju da smo mi samo energija koju oni svojim postojanjem stvaraju."
"Ja sam tebe vidio."
"Ti si vjerovao da me vidiš, ti si ja, a ja sam ti i dječak i mladić. Mi smo ljubav, ono nikad objašnjeno sveto trojstvo." glas vjetra je bio blag kao i miris ove ljetne večeri.
Sanjar se uputi na večeru kod direktora škole. Nije bio gladan, ali je želio još jednom vidjeti dječaka.
Dječak ga je dočekao pred kućom.
"Tata mi je rekao da ćete doći, pa Vas već dugo čekam." reče mu umjesto pozdrava
"Hvala ti na dobrodošlici."
"Prije nego sjednemo za stol želim Vam pokazati mog anđela čuvara."
"Zar je on danas ovdje?"
"On je uvijek ovdje, ali ja sam ga morao nacrtati i sada Vam želim pokazati crtež"
"Zašto si ga morao nacrtati?"
"To je duga priča. Jedan starac duge sjede brade je dolazio nedeljom u svitanje na hrid, kao Vi jutros. On je tražio da nacrtam anđela bez krila."
"Anđeli imaju krila."
"To nam se samo čini jer ih vidimo nacrtane u crkvi, to je nešto kao zaraza."
"Pokaži mi tvog anđela."
Dječak ga odvede u svoju sobu. Crtež je bio na stolu. Sanjar osjeti sreću u tom trenutku potpunog prelaska u san. Na crtežu vidje svoj osjećaj, prisjeti se svoga djetinjstva i anđela čuvara kojeg je sam sanjao, svoje prve ljubavi i očiju u kojima je vidio ono što je njegovim očima bilo nevidljivo, nekoga neznanog a srcem znanog, prepozna lik tajnovite djevojke koja ga je jutros dovela u gradić. Šutio je uživajući u doživljaju koji se širio prostorom.
"Kako Vam se sviđa moj anđeo?"
"To je najljepši anđeo kojeg sam vidio." odgovori ne odvajajući pogled od crteža.
"Dole je već polako gužva. Mislim da moramo sići na večeru." reče dječak pospremajući crtež
Kada su sišli u blagovaonici su već bili župnik i nekoliko gradskih otaca sa suprugama. Direktor škole je nudio aperitiv, a majka je nudila suhe smokve i masline. Večera je prošla prema protokolu. Kada je majka servirala kolače i kavu svi su već polako gledali na sat.
"Kada popijemo kavu krenuti ćemo u Ivanjsku noć." obraćajući se učitelju reče dječakov otac.

Kada su izašli iz kuće noć se već bila spustila u svoj svojoj ljetnoj ljepoti. U gradiću su bila ugašena svjetla jer su oči neba uzrtavale zvjezdanu stazu po kojoj su krenuli ka zapaljenim vatrama na obroncima planine.
Sanjar osjeti dječiju ruku u svojoj.
"Odrasli su dosadni i pričaju samo o politici i novcu. S tobom mogu razgovarati drugačije." šapnu mu dječak vodeći ga najkraćim putem iz grada.

Sanjar zagrili dječaka i njegove misli postadoše melodija njihovog zajedničkog sna. I tako iz godine u godinu šest Ivanjdanskih noći slaviše zajedno.

Dječak je izrastao u ljepuškastog mladića, ali se još uvijek najrađe družio s učiteljem.
"Moju zabludjelu misao ljubav često zanese u različita razmišljanja. Osjećaš li mirise kojima nas je priroda obdarila?"
"To miriše cvijeće koje je prošlog mjeseca počelo krasiti planinu." šapnu mladić
"Jedne ovakve noći osjetit ćeš ljubav u tom mirisu i ubrat ćeš cvijet za neku djevojku duge plave kose."
"I očiju boje svitanja." mladić pomisli na Zoru koju još uvijek sreće u svitanje.
"Jedne ovakve noći u vremenu kada sam izrastao u mladića sretoh, gizdavo urešenu, čednu vilu koja me upita:
"Zašto mišlju tumaraš tako beskorisno i uzaludno dok ti svu svoju misao ljubavna muka uznosi i nuka na pjevanje?"
"Svijeća se ne pali pod posudom nego na svjećnjaku da svijetli svima." mladić nastavi sanjarevu misao.
"Ti već čitaš "Planine"" učitelj ga pogleda iznenađeno.
"U njima susrećem vile koje onda noćima sanjam."

Zaustaviše se pored vatre čiji su se plameni jezici dizali k nebu i sljubljivali sa zvijezdama. Osjećao se miris loze koja je izgarala. Nedaleko je stajalo sedam prekrasnih djevojaka kose okićene ivanjskim cvijećem. Jedna od njih, mlada liječnica, kao i svake godine priđe sanjaru i oni navlažiše svoje vjenčiće vodom sa izvora i držeći se za ruke preskočiše vatru. Njih dvoje kao da nisu starili, nošeni uvijek istom energijom preskakali su plamene jezike i nestajali među zvijezdama. To je uvijek bila noć njihova sjedinjenja.

Mladić je odlučio te noći pratiti njihov odlazak, želio je otkriti tajnu njihovog bježanja u san Ivanjske noći.
Odjednom, za druge nevidljiv, se pored njega spusti Pegaz s neznancem na leđima.
"Pođi sa mnom u ovu noć punu ljubavi." šapnu mu neznanac glasom koji ga potsjeti na starca duge sjede brade.
"Kuda ćeš me odvesti?"
"U baštinu tvog plemena."
"O njoj sam čitao u "Planinama", sretao sam je u "Tireni" i sanjao u noćima punog mjeseca."
"Pođi sa mnom na jezero na vrhu planine. Tamo ćeš otkriti tajnu sna ove noći."
"Danas je sunce dugačije sjalo, dan je bio dulji nego inače."
"Današnji dan je dan uvijek drugačiji. Sunce poigrava i skače na nebu, ono igra i pleše ljubavni ples. Danas se događaju čuda u koja puk, u dubini duše, ipak vjeruje. Noćas se sjedinjuju naše duše sa sjenkama duše univezuma"

Mladić se popne na krilatog konja. Poletjeli su u noć punu zvjezdanog sjaja. Vidješe, osjetiše, doživješe,

Ljubavni ples duše i njene sjene, tu čudesnu igra tetrijeba i ždrala, zagrljaj mjeseca i venera u vječnom treperenju božanskoga vala, prepoznaše kralja nebeskih i morskih mijena i treperavu ljepoticu noći uvijek pomalo snenu.

Čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude za njih usnule zvijezde. Vidješe tanane niti, vidješe kako sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene, dok kraljica noći svlači se bez srama, pred vrancima čudnim, donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene.

Maglovita duša, stvara uvijek nove sjene da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti kao njenog srca sjeme.

Mistični i mudri ti nebeski vranci, obilježja drevnih snova,
snova nove sjene, a duše sjena putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti
dok buđenje zaborav joj nosi.

Vranci jezde granicama uma i dušu stavljaju na vagu, Kairosovu vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.

Vrh planine je blještao nekim čudnim svjetlom, kao da se usred tame sunce zaustavilo na tom malom djeliću beskraja.
Sletješe na plato ispod samog vrha. U jezeru se zrcalilo nebo. Mladić zadivljeno siđe s Pegaza i nađe se na tepihu od kresnica.
"Ovo je vilinska radionica." pomisli sretno.
Iako nikada nije bio u pravom teatru on osjeti da se pred njim otvara svijet o kojem su pisci pisali, a on žedno upijao sve napisano. Napustio je utihnuli svijet noći u ušao u stvarnost njegova porijekla.

Vile, koje su sličile na njegovog nacrtanog anđela čuvara, su radile pjevajući dobro poznatu simfoniju njegova sna.

Ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, potmuli zvuci zvuče britko i oštro, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice zvezda. Ispred njegovih očiju se raspliću grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću ptice, a vile u zemlju se utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove.

Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.

Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.

"Ovdje se rađa svaki novi dan. Ovdje se susreću gorske i morske vile, njima se pridružuju ladarice osvjetljavajući noć, mjesec i sunce se tajno sjedinjuju u ljepotu sna."
"Pođi do jezera." šapnu mu vjetar.

Mladić se okrenu prema glasu, Pegaza više nije bilo. On krenu svjetlećim tepihom ka vodi u kojoj su se neke od vila kupale. Na obali jezera su zagrljeni sjedili sanjar i liječnica. Mladić sjede do njih.
"Ovo je sigurno samo san iz kojeg ću se u svitanje probuditi."
"Kako si stigao do izvora?" upita ga sanjar
"Ovo je jezero koje vile svaku noć čiste."
"Ispod jezera je izvor tvog i mog nadahnuća. Kako si se uspeo na planinu?"
"Doletio sam."
"Kao Ikarus?"
"Ne, doveo me nebeski vranac."
"On je tvorac ovog jezera, onaj tko jaše na njemu je izabran i određen sudbinom da živi snove."
"Ti misliš da ovo nije san Ivanjske noći."
"Oni koji su pisali o njoj nisu nikada bili na izvoru."
"Kako si ti stigao do vrha planine?"mladićev glas je odavao nesigurnost
"Doletio sam na krilima sna, dovela me moja dobra vila." smješeći se odgovori sanjar
Iznenada se pored njih pojavi djevojka očiju boje svitanja.
"Čekam te već stoljećima." reče sjedajući pored mladića
"Mi se viđamo svakog svitanja." mladić osjeti neko čudno uzbuđenje u svojim mislima
"To je uvijek samo trenutak iz kojeg izrastaju dimenzije u kojima postojimo, ti u svom, a ja svom danu. Čekala sam da odrasteš da ti mogu ispričati istinu našeg zajedništva."
"Tko si ti uistinu?"
"Bijela golubica koja prati tvoje pleme već stoljećima."
"Kako ti je ime?"
"Ti mi moraš dati ime. Mladi kralj me nikada nije nazvao imenom, sanjar je umro prije nego me je uspio nazvati imenom njegova sna, ti me zoveš Zora zbog svitanja u kojima se srećemo."
"Zar ti nisi Zora?"
"Nekada sam bila Zorica, volio me mladi kralj Ljiljanko, a i ja am bila zaljubljena u njega. Bila sam obična pastirica i naša ljubav je bila zabranjena. Rastaviše nas, ali naša srca su zamjenila mjesta. Njegovo je prešlo k meni, a moje otišlo s njim. Neizdržavši rastanak moje srce u njemu je puklo i on umire zbog moje ljubavi. Dane sam provodila na njegovom grobu i plakala. Bogovi se smilovaše i pretvoriše ga u cvijet koji sam ja svojim suzama zaljevala. Tada sam prestala biti Zorica i postala Vodica koja održava san."

"To je priča iz "Planina"." mladić joj odgovori već pomalo nestrpljiv.
"To je jedna od priča našeg sjedinjenja. Ova noć je prvijenac našeg susreta izvan onog već napisanog."
"Čije srce sada nosiš u grudima?"
"Ja nemam više srca, ja sam vila ljubavi."
"A kada si golubica koja slijedi pleme?"
"Onda je moje srce, srce plemena."
"To nije samo jedno srce, to su milioni."
"Pleme je postalo puk i puk ima jedno srce, jednu želju i jedan san."
"Zar mi sada živimo san puka?"

Sanjar ih je mirno slušao naslonjen na rame Ladarice.
"Reci nam dobra vilo kuda si sve putovala da bi noćas stigla do nas?" upita je tiho kao da sanja
"Preko brda i nizina, preko vatre, preko vode, preko šuma i planina, preko trnja koje bode, brže hrlim svud po svijetu nego mjesec u svom letu."
"Opet govoriš već napisano i onda je ovo ipak san Ivanjske noći." mladić prekinu njeno deklamiranje.
"Samo sam vam htjela dočarati put koji je prešao puk da bi stigao podno ove planine. Vile su ga pratile, vilenjaci štitili od nemani koje su skrivene vrebale na nj."
"Ti si uvijek bila u blizini, promatrala sam tvoj let." reče joj tiho Ladarica
"Ponekad sam letjela na krilatom konju i odlazila s njim do ovog mjesta. Tu nas je Perun dočekivao sa naređenjima o vašem putu i zadacima koje je postavljao puku. Krilati konj je pri jednom sletanju stvorio izvor iz kojeg je nastalo vaše jezero." odgovori vila Ladarici
Veliko svijetlo prekinu njihov razgovor. Iz vedrog neba zagrmi nad planinom. Perun i Perunika se spustiše među njih.
Ladarice prestadoše plesati, vile prestadoše lijevati zlato sunca, nakovanj utihnu, iskrice se zvjezdane ugasiše.
"Dobro došli u moje carstvo vi smrtnici i neznanci" Perun pozdravi mladića i sanjara."Što vas je dovelo k nama? Znatiželja ili pokajanje?"
"Došli smo odživjeti san puka." brzo mu odgovori sanjar
"Puk više ne sanja, on živi tuđi život."
"Puk još uvijek pamti svoje korijenje. Tvojim imenom se dići vrha planine iznad sela Dubrave i Poljice. Tebi i tvojoj ženi u čast mnogi sade perunike, stavljaju ih kao znamenje u svoje vrtove."
"Zamjenili su me sa svecem i nadjeli ime Ilija. Puk je zaboravio korjenje, izdao bijelu golubicu, pretvorio ju je u kršćansko znamenje i noćas sanja san Ivanjske, a ne svoje noći"
"Ja nisam izdao golubicu. Srećem je svakog svitanja na hridi pored mora." mladić se usprotivi Perunovoj tvrdnji."Došao sam jašući krilatog konja da popijem vodu sa izvora i da puku vratim izgubljeni san."
"Kako se ti zoveš mladiću?"
"Ljiljanko."slaga mladić
"To je bio mladi kralj koji je umro zbog ljubavi."
"Nazvali su me po njemu."
"Ljiljanko je lijepo ime." progovori Perunika
"Ja nosim na prstu plave ljiljane kao znamenje mog vjerovanja u zaboravljeno korijenje." reče mladić uzbuđeno pokazujući prsten koji je od majke dobio za šesnaesti rođendan.
"Mladić nosi u srcu znamenje sna i ljubavi. Njegovim rođenjem se vjera u zaboravljeno korijenje vratila među puk" sanjareva misao posta simfonija i Ladarice ponovo zaplesaše, a vile nastaviše liti zlato sunca za sutrašnji dan.
Perun sjede pored mladića.
"Ti si jedini smrtnik koji je uspjeo ući u moje carstvo."
"Pa i učitelj ulazi već godinama u ovoj noći u Panteon"
"On ne ulazi kao učitelj nego kao sanjar."
"Ne razumijem razliku."
"Zar stvarno vjeruješ da bi se Ladarica zaljubila u običnog smrtnika?"
"Ali ona isto tako dolazi svake godine u gradić u kojem je rođena i u kojem joj još žive roditelji."
"Kada si bio mali dječak uspio si nacrtati svog anđela čuvara i znao si tko je on. Tvoj crtež slići na jednu od mojih kćeri. "
Mladić od iznenađenja nije uspio progovoriti. Osjetio je da se događa nešto čudno, nešto neobjašnjivo, ali toliko stvarno da mu je uzburkavalo krv i uskovitlavalo misli.
Perun nastavi:
"Sada si na pragu zrelosti, sada si u stanju sam odrediti svoj put u budućnost. Kada se vratiš u gradić pogledaj zaboravljeni crtež u mapi koju si pospremio sa svojim igračkama na tavan. Na njemu ćeš prepoznati djevojku koju sada u svojim mladičkim snovima sanjaš."
"Vi mi postavljate zadatak kao onda davno starac duge sjede brade."
"Sjećaš li se knjige koju si pročitao poslije prvog razgovora s starcem?"
"Mali princ"
"Zašto si ju čitao?"
"Zbog planete na kojoj sunce sija cijeli dan."
"I.............?"
"Onda je došao novi učitelj i ja sam počeo čitati "Planine" i spoznao da je ta planeta svugdje gdje vlada ljubav."
"Dok tvoj puk još uvijek traži Arkadiju u tuđini, ti si ju pronašao u sebi."
"Učitelj me je poveo na to putovanje."prizna mladić
Perun i Perunika nestadoše uz bljesak neba i grmljavinu koja je ovaj puta bila slična tonovima njegovog sna. Izljeveno sunčano zlato sasja iznad planine, mladić opra lice na izvoru. Krilati konj sleti na livadu i ponese sanjara i mladića u novi dan.

Bijela golubica

Mlada žena je nepokretno promatrala križ.
"Bilo mu je tek trideset i tri godine kada su ga odveli." začuh vjetar
"Koga?"
"Čovjeka u kojega je vjerovala."
"Koliko je bilo njoj kada je otišla iz grada?"
"Ona nema godina, a on je bio njena jedina ljubav" vjetar nastavi priču
"Zar se nezna gdje su ga odveli?"
"Ne."
"Sigurno na ono zloćudno brdo na čijem vrhu se umire."
"Ne, tamo ga nema, nema ga niti u grobnicama, nema ga ni među mrtvima ni među živima."
"Jeli on uopće postojao?" upitah se zbunjena trenutkom.
"Možda je bio samo prekrasan san iz kojeg se žena ne želi probuditi." prepoznah sanjarev glas u vjetru.
"U koje vrijeme si me doveo?" nesigurno upitah vjetar
"U trenutak istine o rađanju ljubavi."
"Koji je to trenutak i čiji?"
"To je svaki svjesno spoznati trenutak, onaj u kojem se u mislima rodi ljepota i pređe u osjećaj koji ne prolazi."
"Njemu je bilo trideset i tri godine?"upitah
"Počela si osjećati istinu." šapnu mi vjetar "Jedino njena istinska ljubav ga može vratiti."
"Znači mi dva tisućljeća nismo uspjeli vratiti ljubav koja je kao poklon neba sišla među nas i od neba nam ponovo oduzeta." pomislih uznemireno
"Ovaj križ je njeno zadnje raspelo. S njega se k nebu diže magloviti oblak ljudske nesposobnosti da osjeti njenu snagu." glas vjetra nadjača moje misli
Na horizontu zasja veliko svjetlo. To me anđeo ljubavi još jednom poziva na bjeg iz nametnutog mi vremena. Mlada žena je pružila ruke i nestala u tragu zvjezdane prašine. Buket bijelih ruža pun svjetlucavih dragulja njenog osjećaja je ostao pod križem.
"Ovaj grad je bio posljednji neostvareni bastion spoznaje. Onda smo trebali krenuti na barikade, trebali smo se uzdignuti iznad laži kojom su nas hranili." sjetih se one jeseni kada smo samo tugovali i nismo učinili ništa, kada smo tonuli u beskraj iz zrcala svijesti i igrali imaginarnu partiju šaha u kojoj nije bilo pobjedenika ni pobjeđenih.

Partija šaha iza zrcala svijesti, sanjana zemlja čudesnog sanjara.

U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uđoh u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira.

Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja.

Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke.

Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."

"Tko je bila ova mlada žena?" pomislih vraćajući se u stvarnost.
"Vila svitanja, bijela golubica i otjelovljena ljubav"
"Što to znači?"
"Spustila se sa izvora kao čudesnost početka, otvorila je još jednom vrata neba da prostor oživi, da se san vrati u ravnicu."
"Ovaj grad će biti spomenik snu koji smo vjerujući u filozofiju pojedinca sanjali. Na ovom raspelu, nevidljiv, ali uvijek prisutan je umro Čovjek i kralj koji nas je hranio mislima o savršenstvu postojanja." sjetih se poezije koja se kao sunčani trag probijala kroz maglu istina koje su postajale stvarnost naših nedovršenih života.
"Onaj na kojeg misliš nije umro u ovoj dolini." reče mi vjetar promjenjena glasa
"Umro je i zbog nje."
"Njemu je bilo više godina."
"Samo prividno, on je sa trideset i tri počeo umirati za san."
"Iako su njegovi etički zanosi bili slični herojskim zanosima, njegovu boginju nećeš naći u mitovima, ona je ljepotica jutra, bijela golubica koja je sletjela na dlan prvoga kralja, rođena u srcima davnog plemena koje se, prolazeći sedmera vrata, spustilo na zaljev Mediterana."
"Kada umre čovjek gubi se harmonija u univerzumu, uzburkaju se sitne niti njegove energije i naše misli postaju čežnja za uspostavljanjem nove ravnoteže."
"Ali samo kada umre Čovjek."
"Umro je sanjar koji nam je nudio san o ljepoti postojanja."
Ponovo se sjetih trenutaka kada nas je sanjar pozivao u ljubav.
Bio je čudesan dan. Stajao je na pijedestalu i pozdravljao slobodu koju je deseljećima sanjao.
"Otvorenost, jasnoća, i ono što se često kaže transparentnost jedini je okvir u kom čovjek može odživjeti ljubav, ali to ne znači da se sve što se u životu događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve. Ljubav, ona iskrena i istinska ljubav u svom korjenu ima okvire svog postojanja i kada se državni oci nađu pred nedaćama, njihov prvi posao je da te nedaće međusobno raščiste prije nego drugi i saznaju da ih ima. Pred puk treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti."
Budućnost je još jednom stajala pred njim i nama. Susret starca i kralja se ponavlja.
"Pozivajući domovinu u svijet, mislim na neprestani pokret. Oko nas su braća. Ali mi ništa ne možemo za njih učiniti ako su nam oni dovoljan i jedini cilj! Uopće ništa ne možemo učiniti ako sami nismo nešto postali!.. Jedina plodonosna konfrontacija počinje u unutrašnjosti." govorio je tiho, a onda naglasio" Samo se iznutra sanja."
"On je nostalgičar za prošlim vremenima" viknu netko iz mase u svom neznanju."On žali za bratstvom protiv kojeg se mi borimo" nastavi glupan svoju misao.
Nezaustavljiv u svojoj dobroti za čovjeka, sanjar nastavi mirnim glasom:
"Ja sanjam već godinama, sanjam domovinu utkanu u ljubav svih nas i vođenu elitom kojoj bih mogao vjerovati. Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u domovini stvarnost određuju pohlepni, dok elita dalje sanja. Oni koji odlučuju dijele probleme s ulicom, s kavanom, s privatnim prohtjevima, s doskočicama, i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše budućnosti, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno."
Iza toga tišina, puk nije shvatio poruku, pa sanjar završi svoj govor:
"Onaj koji nema što podijeliti sa zvjezdama, nema što djeliti ni sa bližnjima. Požurimo pa makar i u propast, samo što prije, dozvolimo vremenu da bude što potpunije, da bude ono što jest, dio nas."
I njega je pobjedilo vrijeme u kojem je prekratko trajao. Umro je sanjar o kojem se danas govori šutnjom, ali misli dubokim osjećajem.
Zaustavih se u mislima na grobu čovjeka kojem pišem requiem iako ga uopće nisam poznavala. Daleko od sedmerih vrata svog rođenja on miruje u srcu pojedinca kojem je poklanjao svoju ljubav i misao uvijek zavijenu u poeziju i istinu.
"Ničim nesmijemo uprljati svoju slobodu. I naša smrt mora bit čista." sjetih se rečenice kojom nas je pozivao na revoluciju sna. Uzdignuvši se sa raspela, njegova misao je postala trag uskrsnuća koji moramo slijediti.
Mladi su umirali za nas. Njihova unakažena lica, njihova izmrcvarena tijela postat će naša slava, koja je, zbog njihove patnje, skuplja.
San protiv podlosti. Mudrost protiv bjesnila. Znanje protiv sljepila. Govor protiv urlanja. Mašta protiv zločina. Dužnost protiv drskosti. Hrabrost protiv strvinarstva. To je radni raspored između nas i naših neprijatelja. Uskrsnuće obnavlja snagu tek u onima koji spoznaju snagu ljubavi u sebi. Zato su naši mladići stekli takvu ljudsku moć u nama. Svaki za sebe, svaki u svojoj slobodi, mi biramo slobodu koju tek ljubavlju možemo živjeti. Ne rulja u bijesu, ne val u bezumlju, već osobe što ispunjavaju svoju najvišu dužnost: uspostavljaju svoju slobodu i slobodu onih s kojima djele san, zbog istih vrijednosti i zbog iste veličine. Tako nastaje moderno pleme onih koji su se prolazeći sedam zapreka spustili u uvalu Mediterana.

Tu ih je na hridi u prvom jutrenju dočekala bijela golubica i kao prekrasna žena očiju boje svitanja nestala u prvim zracima sunca. Ona još uvijek čeka svitanje našeg istinskog buđenja.

Sanjar

Čovjek to je prošlost koja raste i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka. Tu na hridima iza sedam brda, u snu koji još traje vidim rođenje. U kamenjaru gorštačkog neba na slamici od ljubavi rodio se dječak kojem su odmah prorekli buran život. Nesreća je bila u rukama babice koja mu je prekratko prerezala pupčanu vrpcu i na taj način usmjerila njegov san ka plavim daljinama i tisućljetnom lutanju istinama. Najveća ideja je i najveća opasnost i on je živio opasno tvrdeći da se najveća izdaja osjeti u uništavanju sebe samoga. Krenuo je među puk da dokaže ljubav koju je porodom osjetio.
Godine su se nizale i on je tražio istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano kada je njegov njegov horizont krajem krvavog godišnjeg doba bio uzdrman. Pred njim se otvorio ponor tamo gdje mu se činila igrarija. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost. Između njega i puka se tkao sve gušći, neprozorniji zastor. Golema tjeskoba koju je osjećao je pretvorila presudni događaj njegovog života u posve sporednu zgodu. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu je bila istjerana iz trenutka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao neograničenu ispričnicu i tuđi grijeh.
Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu dobre volje, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje kojemu je nebo i zemlja domovina. Bio je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore novoga u sebi i oko sebe. Postajao je mjesečeva luda, bezbrižni spavač vjerujući da i u snu pomaže izgradnju univerzuma. Trajao ja kao mali princ u koroti za nestalim zvjezdama koje su ostavile mračno bespuće. Bio je udovac umrlih zvijezda i u tom mraku ga uhvatiše i odvedoše na sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu.
U vremenu prije Krista su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Oni koji su ga zatvorili oduzimajući mu ljepotu proljeća nisu imali sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni su ga "samo", neznajući što čine, orobili za fizičku slobodu.
Optuživao ga je Pitagora zbog ujedinjenja vjere i znanosti, Dante koji je oblikovao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a u Stavroginu njegov pad.
Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. To je ono što ga je dovelo na optuženičku klupu, nevidljivo pletivo idiota i samoubice. Njegov najveći protivnik je bilo prostaštvo, kao prezir prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom, a najopasniji jednolikost , zamka kojom se na zemlji ukida neponovljivost, čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.
"Čovjek se polako približava sudbini skakavca; da bi postojao mora sve opustošiti." uzviknuo je tužno kada ga je onaj koji je s njim, onog davnog proljeća djelio sudbinu, izdao pred oživjelim pukom.
Njegovu ideju su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je on, čovjek, njen jedini sudionik i suradnik.
Pitagora stoji na kuli iznad velikog grada, kuli koja već stoljećima raspoljava dan i govori onima koji ga danas ne slušaju jer ga nikada nisu ni slušali:
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.
I stojeći, uvijek uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, on sanjar, on heretik trenutka, u kojem nije htio zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:
"Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem; jer bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla."

Godine tamnovanja je provodio dočekujući svitanja i bijelu golubicu koja se zorom spuštala na prozor njegove zatvorske sobe. Snaga njegovog uma i ljubav koja je sazrijevala u njegovom snu kao da su zaustavili vrijeme i tih nekoliko kvadrata njegovog samovanja pretvorili u sunčani grad. Jutra su trajala osam godina kojih uopće nije bilo, osam ukradenih godina je pretvoreno u trenutak u kojem je on bio pobjednik. Gledao je srcem i sunce je ušlo u tamu stvarnosti koja ga je okovala vlažnim zidinama. Bijela golubica mu je u kljunu svako jutro donosila visibabu kao znak da njegovo proljeće još uvijek traje. Jednog svitanja je uzdignute glave zastao na izlazu iz zatvora i pružio ruku ka suncu. Bijela golubica sa cvijetom u kljunu se spustila na njegov dlan.




"Kreni u ovaj dan srca puna ljubavi i sna. Nemoj zaboraviti ovaj trenutak, ali oprosti puku njegovu nevjeru. Proljeće te još uvijek čeka." šapnu mu mlada žena nestajući u zracima sunca.

Anđeo bez krila

Velika bijela ptica, očiju boje svitanja, uđe kroz otvoren prozor u njegovu sobu. Dječak se smješio u snu i ona dobi oblik njegova sna. Na stolu su ležali razbacani papiri. Anđeli su se smješili kao i dječak.
"Koliko još stoljeća moram lutati snovima odabranih?" pomisli vila svitanja stojeći pored dječakovog uzglavlja.
"Koliko ću ih još oplakivati dok jednom ne pređem iz sna u javu i dobijem svoje vječno mjesto u srcu puka?"
"Strpi se još malo, dječak mora izrasti u mladića." šapnu joj vjetar sa vrha planine.
Mlada žena pogleda usnulog dječaka i prozirna kao svila očiju boje svitanja, kose boje jesenjskog pejsaža uđe u njegov san.
Na hridi pored mora zasja jutrenje. Dječak pruži ruku i ona sleti na njegov dlan. To je bio dodir istinskog buđenja. Mladić očiju boje sna zagrli djevojku, zagleda se u njene snene oči i prošapta:

"Ispričat ću ti jednu bajku, bajku koja se događa na obroncima između sna i jave, bajku nad bajkama, bajku o tebi i meni, bajku o vječnoj ljubavi." šapnu mu osjećaj njegovog snoviđenja.

Bajka o vječnoj ljubavi.

U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem okupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana, sjedi čudesno biće, biće nit boginja nit žena, treperava i snena trepravo lijepa jedna vila malena.

Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i prosipa ga jezerom sreće da u svakom svitanju zaiskri njegov smaragdni sjaj.
Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i sneni, malena vila i leptir, krenuše u zagrljaj šumskoga zova. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snoviđenja plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru smaragdne boje, lepršavost uztreptalih krila slijedi svjetlost vječnu i svjetlošću svojom lakoću postojanja kroje.

Rođeni iz svjetla, svjetlom ovjenčani, djevojka i mladić satkani od nebeskoga tkiva izrasli iz svilenkaste opne malenih leptira stajahu na hridi velikoga mora, oslobođeni prokletstva nekog zloga vilenjaka, zakoračiše u san o postanku svijeta.

Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše.
"Danas će biti oluja."
"Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno."
Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče.
"To Perun kreće na putovanje." mladić zagrli djevojku čvršće.
"Kamo je krenuo?"
"U povijest Mediterana."
Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo.
"Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra.
"Što će se dogoditi?" upita mladić
"Sjeti se lekcije iz vjeronauka."



"Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom."
"To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži
Zagrljeni, djevojka i mladić se poćeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih pratio je bio pun energije koju do tada još nisu osjetili.
"Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojkin glas, osjećao njenu blizinu ali je više nije vidio
"Znam da sam ja i da si ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba.
Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć.
S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao.
"Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno
"To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim.
"Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit.
"Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu daleko u isto vrijeme
"To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda."
"Čime me onda vidiš?"
"Mislima."
"Što još vidiš osim mene?"
"Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica."
"Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci."
"Iza oblaka je ostao čuvar naših snova, sijač zvijezda, Mi smo ovdje da bi san postao java."
"Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" upita djevojka osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima.
"Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo."
"Što se događa tamo odakle smo krenuli?"
"Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put."
"Jeli ti žao?"
"Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti san koji traje već stoljećima."
"Slušaj pjesmu vila koje nas prate."
"To su Ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima."
"Ovo je noć našeg sjedinjenja."
"Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić
"Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca."
"Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće."
"Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca.

Mladić očiju boje sna i djevojka očiju boje meda stoje na palubi cvijetne galije i promatraju kako se na pučini rađaju boje. U njenoj dugoj kosi boje jesenjskog pejsaža se iskri svjetlo zalazećeg sunca. Kiša koja je četrdeset dana padala prestade. Na horizontu zasja duga.Velika bjela ptica sletje na jarbol.

"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."

Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga zatitra bojama i izgradi most između broda i vrha planine.

"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu vam ostvaljam da bude zalog za moje postojanje u vama."

"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti bjela golubica, simbol ljubavi i mira u našim srcima." šapnu djevojka

"Ona je onaj anđeo kojeg sam kao dječak pokušavao nacrtati."

"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."

Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga prošapta bojama i svjetlošću koja se spuštala sa vrha svijeta.Ja sam znamen sjedinjenja, ja sam svjetlosna muzika, ja sam svjetlosni zagrljaj neba, netrnoviti put ka zvijezdama, kristalni most između vas i vječnosti.

Buđenje

Dječak se polako budio. Sunce se već bilo podiglo nad horizontom.
"Danas sam zakasnio na jutrenje." pomisli trljajući oči
Na stolu razbacani papiri ga potsjetiše na neuspjeli pokušaj crtanja anđela anđela bez krila.
"Sanjao sam čudan san. Činilo mi se kao da sam odrastao i da živim u njemu." prilazio je prozoru na koji se spustila bjela golubica.
"Oprosti, jutros sam zakasnio na sastanak, ali ti si bila noćas u mome snu"
Golubica podignu glavu i on u njenim očima vidje svitanje. Na hridi pored mora vidje mladića i djevojku i začu glas vjetra.
"Nacrtaj ono što si sanjao."

I dječak nacrta svoj san. Djevojka koju je osjećao srcem i vidio mislima je izašla iz velike bjele ptice i stala pored njega pod dugu. Bijela golubica ih je promatrala sa jarbola i sretno poletjela prema vrhu planine.
Zamota papir i stavi da u džep.
Bilo je prekrasno jutro. Ponedeljak poslije Uskrsa i on nije morao u školu. Poslije doručka se uputi ka hridi.
"Starac me sigurno već čeka." mislio je žureći ka moru
Starac ga dočeka smješeći se.
"Jutros kao da se nisi želio probuditi."
"Bio je divan san pun neobičnih boja i tonova. Pitam se kako mogu sanjati nešto što još nisam vidio."
"Sanjao si istinu o postanku svijeta."
"Ali tebe nisam vidio."
"Što misliš tko je napravio dugin most?"
"To je iz one priče o potopu. Župnik kaže da je to bio Bog."
"Znači sanjao si priču."
"Ne nije bila ta priča."
"Jesi li nacrtao svog anđela?"
Dječak mu pobjedonosno pokaza crtež.
"Ali ovaj ima krila." smješeći se reče starac
"Zar nevidiš da je to moj osjećaj koji izlazi iz velike bjele ptice."
"Vidim, ali ne znam tko je tvoj anđeo."
"To je ono maglovito biće koje izlazi iz ptice."
"Anđeo nije biće, on je glasnik između neba i zemlje."
"Zar to nije duga?" upita ga dječak začuđeno
"Duga je most, ona je sjedinjenje sunčanih zraka i misli dobrih ljudi. Anđeli se služe njenom ljepotom da najave kraj kiša, da spriječe potope, da usmjere ljubav."
"Moj anđeo se pojavio kada je duga zasjala na nebu."
"Što si onda osjetio?"
"Toplinu oko srca i činilo mi se da bih mogao poletjeti prema vrhu planine."
"Bez krila?"
"Nešto drugo bi me onda nosilo tamo, nešto nepoznato, nešto ne objašnjivo."
"Koliko ti je godina dječače?" iznenada ga upita starac
"Ove godine ću napuniti deset."
"Kada ti bude dvadeset i pet ponovo ćemo se sresti i onda ćeš mi sigurno znati objasniti to nepoznato i neobjašnjivo."
"Zar nećeš doći druge nedelje na sastanak."
"Moram još puno toga obaviti do tvog dvadeset i petog rođendana."
"Ali petnaest godina je užasno puno, to je cijela vječnost."
"To ti se samo čini dječače. Živi trenutak, ostani vjeran svojim mislima i snu. Dolazi jutrom na hrid i pozgravljaj zoru i sunce. Svake večeri prije spavanja pozdravljaj oči neba i spoji noć i dan u svoj san. Bijela golubica će uvijek biti uz tebe. Prije nego prođe to dugo vrijeme ćeš se jednog jutra probuditi u tvom noćašnjem snu."
"Što da učinim sa crtežom?"
"Sačuvaj ga da ne zaboraviš san."
Dječak ponovo složi crtež i pospremi ga u džep od košulje. Bio je tužan. Činilo mu se da više nikada vidjeti starca.

Pjesma tek rođenom

"Samo tebi, tek rođeni, ove riječi, samo tebi.
Samo tebi. Ova zastava između dva boja krvava.

Tebi pišem ovu pjesmu.

Samo tebi, tek rođeni,

pjevam odu o ljubavi još ne spoznatoj i u ime plemena

pružam ruke koje zora tvog rođenja već obasjava.
Pristižem žuborom potoka bistrog i brzacima rijeka, skrivena u vjetru, stopljena s njim ja sanjam bogojavljanje u sebi.

Pogledaj moj san, njime sloboda kormilari.

Na nebu se rađa sunce i miruje u korijenu trava, a mene već čeka daleki put i oblaci lutalice. Vilinski ples u slavu tvog rođenja, simfonija iznad mora što moj san brani. Ne lete samo ptice. Gledam zemlju u letu, nebo svira budnicu tebi tek rođenom, ja čekam da san postane java.

Tebi pišem ovu pjesmu. Samo tebi, tek rođeni, pjevam odu o ljubavi i u ime
plemena
pružam ruke koje zora tvog rođenja već obasjava."

Podno planine u malenoj pećini se u svitanje rađa djete. Kralj plemena stoji pored koljevke i miluje čelo svog sina. Starac sjede brade, nevidljiv u jutarnjem povjetarcu, promatra koljevku i vile koje se spustiše da budu čuvarice djetetova sna.
"Kada krenu uz planinu, osvjetli im put." šapnu vjetar Zori, vili svitanja " ti budi dječakova sudbina jer se rodio u tvom carstvu."
Pleme, još nezatrovane krvi, sjedi na vrhu zadnje planine i sluša tišinu svojih tek začetih misli. Ljubav, energija kojoj još nisu imena dali, buja u njihovim srcima. Širina plavetnila zatvorena u ono što im oči vide izmišlja novu riječ. Beskonačnost se otvori pred njima nakon dalekog lutanja mračnim šumama i dolinama bez horizonta. Na početku puta su krenuli prema suncu vjerujući da će u njegovoj maglovitoj ljepoti pronaći trenutak smirenja. Planine su se smjenjivale, snjegovi su zatvarali prolaze i ostavljali tragove njihova umiranja. Sunce ih je čekalo tamo u plavim daljinama, iza sljedećeg vrha i oni su se ponovo spuštali, u dolinama čekali da okopne snjegovi. Stoljeća su se smjenivala, vrhovi ostajali za njima i novi se uzdizali. Činilo im se da su sve bliže suncu i da će ga na zadnjem vrhu i dotaknuti.
Podno planine se širila velika voda koja je doticala nebo. Sunce je, još uvijek daleko, sjalo drugačije i bilo nekako bliže.
"To je mjesto na koje nas je poslao starac sjede brade." reče kralj
"Ali mi nismo stigli do sunca." reče dječak velikih tamnih očiju
"Stigli smo na vrata njegova carstva." šapnu mu majka "kada se spustimo sa planine ono će nas zagrliti kao svoje podanike."
I pleme krenu ka velikoj vodi.
Dječak je zavolio uvalu u kojoj sagradiše dom. Postao je podanik sunca, jutrom bi pozdravljao njegovo izlaženje, a uvečer bi mu zaželio dobar san. Bio je prvi mali princ i živio je na planeti svoga sna nedotaknut strahom od nepoznatog.
U sunčanom dvorcu su vile bdile nad njegovom sudbinom.
Zemlja u koju su stigli je već odavna pripadala tiranima njegova sna. Vojske pod različitim zastavama su harale kamenjarom i ostavljale krvave tragove svojih pobjeda i svojih poraza. Dječakov otac, kralj tek pristiglog plemena, stade pod tuđe znamenje i dozvoli da mu nametnu vjerovanje u nešto nepoznato, nešto što je imalo moć i bilo okrutno u svom postojanju.
Dječak je rastao u sunčanom dvorcu još uvijek branjen svojim neznanjem. Tajnovitim prolazima se u svitanje spuštao do velike vode i pozdravljao Zoru, prekrasnu djevojku snenih očiju i zlaćane kose. Ona ga je čekala na obali i smješeći se pružala ruke da zajedno krenu u dan.
"Što je ovo što osjećam kada te jutrom ugledam?" upita je jednog svitanja sada već izrastao dječak
"To je ljepota tvog sna." odgovori mu Zora
"Srce mi zakuca drugačije kada te ugledam kako se rađaš iz noći pune tajni."
"Ja se rađam da bi tvoj puk krenuo na more, da u njegovim dubinama pronađe ono što će ga stoljećima hraniti."
"Što je more?"
"Još veća voda od ove na čijoj obali se srećemo."
"Gdje je ona?"
"Tamo gdje izazi sunce."
"Noćas je puk nedočekavši svitanje krenuo u drugom pravcu." reče mladić tiho
"Perun ih pokušava zaustaviti u njihovom pohodu. Tamo iza vrha s kojeg ste se spustili u uvalu čeka na njih smrt pod znamenjem koje su prihvatili."
"Tko je iznad tog znamenja?"
"Ljubav koju još nitko nije istinski osjetio. To je snaga vjetrova koji pokušavaju zaustaviti misli onih koji oblače odore pobjednika i šalju smrt, umjesto usjeva, na polja koja čekaju žetvu."
"Otac je stao pod križ."
"Tvoj otac više ne sluša vjetar, on ga se počeo bojati."
"Vjetar nas je doveo ovamo." reče mladi princ
"Vjetar vas je branio na dalekom putovanju do uvale. Ladarice su vam osvjetljavale put kroz tamne šume, Perun vas je branio od gromova zla i jahača apokalipse, ja sam vas budila, Vesna vas je hranila da imate snage uspeti se do Sunca kojem ste težili."
"Zašto je otac prestao slušati vjetar?"
"Jer su jahači apokalipse zameli njegov glas ubistvom na Golgoti."
"Tko je tamo ubijen?"
"San, koji si ti nastavio sanjati."šapnu Zora gledajući u sunce koje joj je skidalo haljinu i pretvaralo je danje svjetlo.
Vjetar donese s vrha planine miris smrti. U bljesku munje zagrmi topot konja jahača apokalipse. Puk spusti mrtvoga kralja u perivoj sunčanog dvorca. Mladi princ kleknu pored oca. Stranac, u bijeloj odori vladajućih, spusti krunu na glavu mladića.
"Budi kralji i zamjeni znamenje poganina za ovu svetost koja će te dalje braniti."
Puk kleknu pred mladim kraljem, a stranac odjaha pračen vojskom straha.
Nad morem se nebo zatamni. Mladi kralj osluhnu vjetar u valovima koji su se razbijali o hridi.
"Mi te sada moramo napustiti" vile su pjevale requjem njegovom snu
"Povedite me sa sobom."
"Ne smiješ ostaviti puk."zagrmi Perun s vrha planine
"Tko će me odsada braniti?"
"Stranac će te braniti krvlju tvojih protivnika."
"Zašto vi morate otići?" upita mladić tužno
"Ako ne odemo stranac će te ubiti."
"Ali ja vas trebam, ja sam podanik Sunca i ljubavnik Zore."
"To je ljubav što osjećaš, to je energija koja će te braniti." reče mu Zora milujući njegovo lice
Vojska straha je zastala na vrhu planine. Stranac u bijeloj odori vidje taj dodir i pruži ruku ka zagrljaju na obali otoka sreće.
Djevojka koju je mladi kralj grlio poletje kao bjela golubica ka suncu koje se rađalo na horizontu.
"Čuvaj se stranca u bjelom." šapnu mu vjetar
"Zašto, on nas je sada vodio."
"Prosuo je prokletstvo nad otokom sreće i sunčanim dvorcem. Ti ćeš danima vladati pukom i sanjati bijelu golubicu, a noćima ćeš lutati snom kao ljubavnik Zore koju živ više nikada nećeš vidjeti."

Vilinski san

"To su gorske vile, a što je sa morskim?"
"Njih slušaju mornari na dalekim morima."
"To su po mitovima Sirene" rekoh protestirajući
"Ti tražiš izgubljeno korjenje, vjeruj mi, to su samo dobre vile koje su branile brodove od bure i južnog vjetra."
"Mi to danas nazivamo simfonija univerzuma."
"Vi se danas vraćate početku." i ja prepoznah glas u povjetarcu koji me poveo u prošlost zemlje u kojoj sam rođena.
"Srela sam te već jednom, u snu. Bio si starac sjede brade."
"Sada sam vjetar koji je bio prije starca."
"Zašto je puk počeo vjerovati u starca?"
"Zato jer je nestalo vilinskog glasa u vjetrovima koji ga je upozoravao na opasnosti, glasa koji ga je branio od nesreće i pogube, od jahača apokalipse."
"Ali vile su ostale, samo puk više nečuje njihov glas."
"I kada ga čuje, tumači ga drugačije."
"Pošalji ponovo nekoga među nas, nekoga tko će nas naučiti opet voljeti."
"Zašto misliš da ja to mogu učiniti?"
"Zar ne možeš?"
"On se mora prvo roditi da bi nam se energije spojile, da bi on u sebi prepoznao mene."
"U koliko moćnika si se do sada prepoznao?"
"On nije bio moćnik."
"Zar samo u jednom?"
"Tebe, pretpostavljam, zanima tvoje vrijeme i tvoje pleme."
"Koliko ih je bilo prije nas, koliko ih je bilo među crkvenim ocima?"
"Postavljaš pitanja na koja ti ne mogu odgovoriti. Tvoja znatiželja je zdrava, ali razmisli i sjeti se povijesti. Spoznala si moje postojanje, pa će ti se i odgovori sami od sebe pokazati." reče mi glas vjetra.
"Naš razgovor me potsjeća na dijaloge koji se javljali u svim epohama, dijaloge kao svjedočanstva tvog postojanja i pobijanja." rekoh zainteresirana da vjetar ne pređe u buru koju više ne bih mogla slijediti.
"Ja sam prisutan u svim dijalozima, čak i u onim ne napisanima."
"Misliš na one prisluškivane?" pokušah ga zavesti u priču
"Opet pitaš previše."
"Budi moja dobra vila i vodi me istinom ka izvoru iz kojeg sam nastala." rekoh molećivo
"To mi se već više sviđa." šapnu vjetar igrajući se mojom kosom.
"Jeli se već rodio netko u kome vidiš sebe?" promjenuh temu da dobijem na vremenu
"Već davno na kamenjaru, jednog vrelog ljetnog dana." šapnu mi vjetar umilno.
"Kako se zove?"
"Ti ga zoveš bezimeni pjesnik."
"Ali njega čak i njegovi najbliži, osim mene, ne shvataju ozbiljno."
"On se već rođenjem uzdigao iznad svih konvencionalnih normi vremena u kojem je osuđen da živi. Primitivizam, onih koje voli, ga sputava u poletu snaga koje je dobio prvim udisajem poslije rezanja pupčane vrpce. Energija koju crpi u nesanim noćima uvijek ga vodi k meni, na izvor iz kojeg je nastao. Nad njegovom koljevkom su se smjenjivale dobre i zle vile, ali on je dobrotu prepoznao u očima čovjeka koje je zvao ocem. Energija se jednostavno pretočila. Njihova ljubav je bila bez puno riječi i bez žrtvovanja, bila je samo čista ljubav. Dok su drugi obilazili njegova oca na samrti, starca koji više nije imao snage da prepozna uplakana lica, bezimeni pjesnik je dobio najveći poklon koji otac sinu može dati, dobio je njegovu energiju. Ljubav se prelila iz umirućeg u živućeg."
"On nije bio pored njega kad je umirao."
"Ljubav ne treba prostor, ona traje i nastaje u drugačijim dimenzijama."
"Napustio je kamenjar, ali ga nosi u srcu kao sakrament s kojim se jutrom budi."
"Na tom kamenjaru je izvor koji ga hrani, s tog izvora je otac ispijao energiju kojom je usadio dobrotu u njegovo srce i san u njegove misli."
"Tražio je izvor, ali ga tamo nije našao."
"Izvor nije vidljiv očima, on se samo srcem osjeća."
"Znači li to da je izvor u njemu?"
"Svatko ga nosi u sebi, no mnogi ga zlom misli zatrpaju i on se isuši."
"Od kuda stiže energija na izvor?"
"To je tajna koju svatko mora otkriti sam."
"Bili smo u jednom drugom vremenu i tražili smo izvor početka. Lutali smo tuđim mitovima, umjesto vila smo tamo susretali tuđa božanstva i spoznali smo da je izvor u nama, ali ....."
"To je dovoljno" prekinu me vjetar "jednoga dana će se negdje u uvali Mediterana ponovo roditi Čovjek u djetetu sa znamenjem energije koja hrani izvor. To neće biti čudo nego slijed novonastalih istina, slijed koji će dokazati ljudsku tisućljetnu zabludu."
"Zašto to nisu uspjeli sanjar i bezimeni pjesnik?"
"Ljudska krv je još uvijek zatrovana naučenim neznanjem i vjerovanjem da je izvor izvan njih, da je skriven u plavim daljinama iz zlatne zavjese koju je istkala moć odabranih."
"Zašto vilama nisu izgrađeni hramovi?"
"Zato što u onom vremenu još nije bilo jahača apokalipse, a hramovi koje ste podizali svojim bogovima ste okitili tuđim znamenjima."

Razgovor sjenki u vjetru istine

Jutros stadoh sretna pod koplja dnevne svijetlosti i vidjeh umiranje zvijezda u beskraju pune milosti.
Trenutak, treptaj oka, istina, ljubav, vilinski dah, nevidljivo zdanje ili tek Reich-ov zvjezdani prah, u kojem nebeska harfe čudnovatu simfoniju svira strunama od svile, sjenka slična lepršanju leptira.Uzdrhtala duša u knjizi života ucrtava biserima slova,ona drevna slova iz sedefa školjke, slova uvijek nova. Na svjetlosnom putu pupoljci se nižu, to cvjetaju ruže i šapat vječnoga života iz vrulje novom sjenkom stiže.
Duša moja sa sjenkom o ljepoti snova tajnovito romori, dok srce gromovima prijeti, ljubav sjenkom sreće žubori. Sunce se kupa u izvoru sjenki, vječnom zagrljaju vala i pjenesvjetlosnim mačem razbija sve prošle tužne i nesreće sjene, Gordijski čvor, klupko zaostalog straha, svojim udarcima ruši, da sve zvukove duše, tužno zavijanje unutarnjeg vuka, uguši, da nebo pod kišom meteorita pronađe u životu onaj dio puta, one staze po kojima sretna, snena i radosna sjenka duše naših praotaca luta.

Tu susrećem čudesne ljepote, sjenke, lica uzdignute glave, srodne duše koje slobodu života i svaki, treptaj oka slave. S usana vrelih treptaji se šire, vječni zvuci ljubavnog govora, a nad srcem se znak pobjede iskri spleten od zelenog lovora. Istina, trenutak pobjede nad nećim što nazivah nepostojeće, snaga srca, šapat sreće, dokaz da je u duši vječno proljeće, ljubavni žar, kap rose na latici ruže, kristal neba na cvijetu perunike, sunce u zrncu pijeska, a život čudesan i snen se u sjenki svake duše snom o vilinskome svijetu bljeska.

Sedam vila Ladarica

Na sjevernom nebu sazviježđe jedno iskri svoj vječni ples, treperave zvijezde u kolu sreće kolo sreće tkaju za svako ljudsko biće, svojom igrom pale kozmički krijes, slovima satkanim od nebeskog praha pišu uvijek nove priče. Plejade, sestrice snene, vilinske Ladarice koje nebo i zemlja ljubi, u večerima zimskim daruju beskraju svoj dijamantni sjaj, a onda u ljetnim noćima, u želji da život ljepotu ne izgubi, se spuste u ljudsku blizinu da ljubavi nikada ne dođe kraj, da dokažu, da svijedoče u srcima ljudskim skrio se Raj. U svome spiralnome plesu, izrastaju iz nebeskog vretena, odjevaju halje od pjeska i pjene, vječni svjetlosni zagrljaj tvore, grle ljubav i podanike njene od sutona do predivne srebrenkaste zore. Ritmom plesa svoga dokazuju besmrtnost svemirskoga bila, ne miruju, ne zastaju ne odustaju ni za jedan tren. Iz njih vječno iskri beztežinska, bezvremenska, bezprostorna sila, postojanost u ljubavnoj snazi, u svjetlosti vječnoj dokazuju život njen. Treperave i snene te zvjezdice sjajne, legendom oživljene drevne Plejade, nebeske igračice plesom svojim ponekad ukradu meteora sjaj i kao Ladarice na zemlju spuštaju nebeski cvijet, svjetlosnu muziku utkanu u zvjezdani svijet iz kojeg iskri ljubav i dokazuje u srcima ljudskim je skriven tajnoviti Raj. Čovjek tada sretan, u trenutku sreće, zaboravlja tuge, ka unutarnjem svemiru se okreće, u dubini sebe pronalazi uvijek novi svijet, svijet satkan od niti nebeskog vretena, od niti iz kojih zvjezdane vile tkaju svjetlosni zagrljaj ljubavnoga Raja.
"Kao dijete sam najrađe kroz priče ulazila u povijest domovine. Lutala sam šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da sila ne žudi za pravdom i da nevolja nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjeh tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna
"Osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali vašim životima." začuh glas vjetra i slika kojoj sam se kao djete divila i koje sam se bojala ukaza se pred očima.


To je slika djevojčice, omiljene svetice u dalekoj zemlji, na drugoj strani mediterana u gradu Merida. "Sveta djevojčica", tako je nazivahu, je imala samo 12 godina. To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo vjerovanje, vrijeme kada su kršćani još bili proganjani. Roditelji, kršćani, sakrili su je pred progoniteljima, ali hrabra mala, bosonoga, usred zime je pobjegla i došla sama pred suca pa rekla samo jednu riječ: "Vjerujem!"
"U što li je ona vjerovala?" pomislih još jednom
"U djetešce rođeno za ljubav." glas vjetra mi odgovori
Mučili su je na sve moguće načine; tijelo joj rastrgano, udovi isječeni. Kad je konačno preminula na žeravici, legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "rječita", "ugodna govora".
Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Odletjela je u nebo u carstvo sna i ona postade znak ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Njeno ime su kasnije crkveni oci izbrisali iz popisa svetaca.
Bijela i prozirna golubica sa buketom mirisnih ruža se spusti na moju ruku.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svjetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od miliuna čvorova prostirala ispred nas.
Možda zbog toga jer smo se odrekli vjerovanja u početak mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.
Tu između dva neba, danas dok nacija žudi zapadnom, ja ponovo ulazim u vilinski svijet djetinjstva i tražim izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji smo poželjeli zaboraviti. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.

Stojim na mjestu s kojeg je naše davno pleme ugledalo beskonačnost.
Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta. Golubice me slijede na mom putovanju u daleku prošlost.
"Ovdje je Panteon mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje."
"Pođi niz planinu, dole je tvoj život. Tamo se moraš probuditi."
Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka vašeg postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme."
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva."
"To su anđeli."
"Ne, to su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zastajem na Crljenim stinama više Brista, u omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda putujem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu.
Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri.
"To su Plejade." šapnuh u vjetar
"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovošto ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"


"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao."
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi na cijeli puk, simbol u kojem su skrivene sve njegove slabosti i sve njegove ludosti."
"Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala."
Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
Kasnije sam slušala kako zavija bura i sanjala mornara sa dalekih mora. Tiho sam mu šaptala:
"Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje plesove izvode i tužne pjesme izmeću. Kada one po buri pjevaju ne izlazi na more, moj nepoznati dragane."

Poželjeh još jednom krenuti u oblake da s njima i vjetrom putujem svjetovima. Osluškujem vjetar, tu vilinsku pjesmu, smrtnicima nerazumljivu.
U toj mukloj pjesmi čujem glas koji mi priča: "Vile su bića u oblaku, one ga čine, u njemu stanuju i njime upravljaju."
"Tko su vile?" upitah vjetar
"Vila je duša neba, ona se krije u kiši , odaje se gromovima i sjaji munjama"
"Perun je Bog gromova i munja."
"Vile slijede njegovu volju, tutnje nebeskim širinama, ali se u olujnim noćima spuštaju u šume da sačuvaju njegovo zemaljsko znamenje."
"Hrast je posvećen bogu Perunu"pomislih
"Kreni ka jednom starom hrastu, tamo će ti se ukazati vile."
"Kakvog će biti oblika?"
"Biti će lijepe i pjevat će vilinske pjesme. Zapjevaj s njima i one će te povesti u oblake." "Ivanjska noć je jedina noć kada se Ladarice spuštaju na zemlju."sjetih se priče
"Kreni u noć"šapnu mi vjetar
Nebo je blještalo srebrom i osvjetlilo mi put ka starom hrastu. Krijesnice su istkale tepih kojim sam nečujno hodala. Sve Ivanjske noći su se skupile u ovu jednu i ja se nađoh u beskraju sna.
Ladarice se spustiše vjetrom na tepih pored mene. Zapjevale su kao što su pjevale i prije nego je nastao svijet. Osjetih preobraženje u sebi. One pružiše ruke i povedoše me u plave daljine.
"Vi ste nekada bile bijele golubice."
"Kao golubice smo Perunu donosile medovinu iz dalekih pčelinjaka. Na tom putu smo prolazile kroz vrata vremena i susretale mornare na dalekim morima. Otkrivale smo tajne tuđih svjetova, ali smo se uvijek vraćale na vrh planine da bdijemo nad vama."
"Zašto ste otišle među zvjezde?"
"Razočarane ljudima koji su promjenili vjeru, bježale smo u zaborav. Među očima neba smo našle mir iz kojega možemo promatrati one koji su nas napustili."
"Zašto ste se vratile u ovoj noći?"
"Ivanjska noć, rijedak znak nekadašnjeg vjerovanja, nas uvijek poziva na zemlju"
Neumoljiv u blistanju zalazak sunca je, kao na oštrici mača, slomio razdaljinu. Blaga kao vrbik se spustila noć. Tamu razbijaju samo crveni kovitlaci usplamtjelih lomača.
Staviše mi vjenčić od cvijeća u kosu i mi se spustismo iz daljina, da pjevajući obilazimo gradiće i sela onih koji su zapalili vatru. Zaustavismo se u malenom gradiću podno Biokova, punom sna i plamena oko kojeg iskri ljubav.
Plesale smo tu duboko u noć i ja osjetih vraćanje izgubljenim ili možda samo zaboravljenim korjenima. Iz daleka se čula svirka trstenice, već davno zaboravljene, panove frule.
"To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.
Ladarice zastadoše na tren osluškujući zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala.
Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz.
Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi.
Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Ladarice se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu.
"Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama."
"Hoću li je ikada više vidjeti?"
"Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama."
Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio.
Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga
slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova.
Kada bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar bi umuknuo, stada bi se smirila
Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Odvojena Ladarica zapjeva umilnije do sada. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples.
"Tko je on?"
"Pastir koji je tražio ljubav." odgovori mi vila pored mene
"Ali to je bilo davno, to je legenda."
"On je zbog ljubavi postao Silvan, bog šuma i pastira."
"Ja sam ga uvijek zamišljala kao čudovište s kozjim nogama." rekoh iznenađena
"To su smislili ljudi koji su ga samo čuli, a nikada nisu vidjeli."
Pastir, pastirica i vile potiho pjevuše. Osmijesi im sjaje na licu poput zlaćanih zvijezda. Vjetar se poigrava s njihovim kosama dugim, mekim, svilenim. Ja začuh priču o rađnju boga šuma.
Uzdasi se ne čuju kada vile pjevaju, slušaju ih šume, ptice više krilima ne zamahuju, utišaju se krici, smaragdni se potoci umire i više ne šume, samo tišina u kojoj čudesni glasovi caruju. Svjetlost mjesečine prolazi kroz lišće, miris se širi, miris ljeta i zaljubljene žene, pjesma bruji dodiruje svako srce stišće, ponekada proplaču i okrutne stijene. Ništa i u tom trenu ne osjeća prijetnju, svakoj dući se spokojstvo vraća, sve i svatko u sebi zaustavlja kretnju, svako tijelo se u ljubav obraća. Kada vila pjevaju, tek oči kazuju, smijer pokazuju gdje se ljubav krije, sunce skriveno u daljini svoju snagu dokazuje i u noći punog mjeseca, dok vile pjevaju svu šumu nježno grije. Jedna vila mala, prije bijaše žena, zbog vilinskog glasa je nestala iz sela, zbog duševnog sklada, zbog ljubavi koju je osjećati htijela, zbog ljepote i zbog toga jer je bila mlada. Sada je vile podučavaju, pričaju joj priče o vilinskom svijetu, o čaroliji prirode, o mjestima gdje danima obitavaju o pstazama koje ka ljudskim srcima vode. Najljepša među vilama, vila ljudskog srca ponekad, kada ju ne vidi nitko doleprša do sela, uvija svoje tijelo vitko i promtra ljubav koju je osjećati htijela. Pastir mladi njena ljubav tajna, sjedi sam u noći, iz života odmetnik ovisnik ljubavne moći, a u duši tužan nesretnik. Iz daljine se čuju vilinski glasovi, ladarice, šumskih vila nebeske sestrice zaustavljaju zloduh vilenjaka, mole ga da prekine usude strašne, da srca zauvijek prestanu zbog ljubavi plakati, da duše dobrih žena više ne lutaju zvijezdanim bespućem uzdrhtale i strasne, da da ponovo smiju ivanjske vatre preskakti. Mladi pastir osjeća kako se ljubav udaljava, srca puna boli hrli ka vilinskoj šumi, osjeća toplinu što ljubav isijava, čuje glas koji njemu od pamtivjeka šumi. U zagrljaju drveća osluškuje ljubavne boli ritam, slijedi puteve te nevidljive družbe, sluti da će se dogoditi trenutak za njegov život bitan i iznenada spoznaje da i on više nije smrtan, osjeća da postaje podanik, vječni vila pratilac, vječni sanjar njihove ljubavne službe.

Počelo je jutriti. Vatra je dogorjeva, a Ivanjsku noć smjenjuje običan dan.
Vile zaustavljene suncem u pokretu, sakriše pjesme u njedra. Haljine im, kao zmije svoje žrtve, obavijaju tijela. I stežu ih. Stežu ih sve jače i jače. Osmijesi izblijediše. Zavlada muk. Sedam bijelih golubica poletješe u nebo.
Vile nestadoše u oblacima. Kroz cijelu šumu ponovo odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino.
Krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo.
Riječ nas poistovjećuje sa vjernicima. Svi postajemo isti. Čini nam se da razlike nema. Izdali smo san i sada molimo priznanje.
"Tama u ovom jutrenju nagovještava lomače za one koji ne prihvate sudbonosnu riječ." začuh ponovo vjetar.
Prostor gubi dimenzije prijašnjeg sna i ja vidim Europu kako vodi djetinje teološke diskusije i natjecanja u skupljanju bogatstva iz kojeg izrastaju gradovi, negacija arhaičnog poimanja svijeta. Izrasli iz duhovnog siromaštva jedan za drugim niču svjedoci početka civilizacije.
"I tvoj puk je krvario u ovom vremenu." vjetar prekinu moje misli
"To je bilo vrijeme vladavine križa."
"To je bilo vrijeme zablude u ovom dijelu zemaljskog carstva. Daleko na istoku, nedodirnuta lažima i naučenim neznanjem, svjetlost ljudskog uma je rađala znanost i podizala akademije, pisala enciklopedije, gradila radionice iz kojih je izašao prvi Globus neba i zemlje, dokazujući da je zemlja okrugla."
"Oni tamo su ostali vjerni početku, ali su isto okrutni u svom vjerovanju." suprostavih se glasu vjetra
"Jednoumlje je uvijek okrutno."
Europa, ugnjetavana jednoumljem onih koji su imali moć, stvori nejednakost građana djeleći ih na puk i vlastelu. Samo nam se činilo da smo svi isti. Vlastela vlada i trguje, puk služi i strahuje. Zbog riječi koja nas je učinila vjernicima u nadnaravnu snagu buknuše ratovi koji se šire Europom, tri Boga zavladaše plemenom koji se tražeći mjesto mira spustio na more.
Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem jadikovku kamena.
Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Isklesaste me u obruče koji puk podijeliše,
u kipove čije oči ne plaču,
izgradiste sa mnom tamnice i ceste što tuđu vojsku podnose
i suze majki za sinovima što u rat odlaze.
Vratite me na planinu da slušam vilinske glasove,
vratite me u klisure da rijekom do ušća odlazim
vratite me na izvor da me vrulja dodiruje
da opet osluškujem vjetar koji me stoljećima klesao.
Kameni grad je moja zla sudbina i presuda,
kameni kip
kazna koju strpljivo podnosim.
Vratite me u gorje da opet budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste,
dozvolite mi da ponovo pijem kišu,
jer ovako vašom rukom isklesanog
i ona me više ne voli.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili.
Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru.
Renesansa sna, to je bila reakcija na tamu i strah vremena tihih lomača. Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti utirala je put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik sinovi našeg plemena su, zaustavljeni u trenutku istine o prijeklu, probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san. Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu.
Najpoznatiji pisac iz aristokratske republike je prije "Sna ljetne noći" vratio vile među puk, a najpoznatiji renesansni građanin grada sa pet bunara je u" Planinama " susretao vile koje su mu pomogle da opjeva ljepotu trava na padinama i svježinu izvora, pjevanje ptica i ljepotu sna koji mi danas živimo.
Vratio nas je u ono vrijeme, kad ljudi bijahu dobri, a vile im pomagaše polja žeti, travu kositi,korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi i ljubav osjećati. To je bilo vrijeme bez tuge, jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon.
Kamen je pjevao o suncu. Pozdravljao vjetrove koji poznavahu toplinu njegovih obraza i rast trave u njegovim vrtačama. Tonuo je u san uz uspvanku bure i kiše, budio se suncem i krikovima galebova zalutalih u njegov san na obroncima velike planine. Vile je grlio svojim nevidljivim rukama i slušao njihovu pjesmu u nesanim noćima.
Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak.
Ali ljudi zatvoreni u zidine, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.
Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo.
Ratovi se nastaviše i vila nestade, izmakoše nekud, možda u neku tuđu galaksiju. Njihova pjesma je zauvjek utihnula. Samo se Ladarice u Ivanjskoj noći, kada žrtvovano drvo gubi krv u visokim plamsajima, vraćaju puku. Tama je tada krotka kao daljina i onda se ulice sjećaju da su nekada bile poljane. Te noći samoća prebira brojanicu od rasutih zvijezda i oni koji vjeruju čuju vilinsku pjesmu.
"Neke su ostale u planini" šapnu mi vjetar
"Gdje u Planini?"
"Na vilinskom jezeru"
"Kako ću naći jezero?"
"Na južnoj planini podno Vaganskog vrha se u zelenomodrim tonovima prelijeva neobično bistra voda. Osebujnost tog malog jezerca je u tome što mu uvijek, i ljeti i zimi,vodostaj jednak i što mu voda nikad nije zamućena. Po tome ćeš ga prepoznati."
"A vile ga čuvaju?" "Čim se prvi sumrak spusti na planinu, na njegovoj se obali okupe vile, uhvate se za ruke i zaplešu svoj ples. A onda se pjevajući prihvate posla i čitavu noć čiste jezersku vodu, pa prema visini vode, otpuštaju je ili pak nadoljevaju u jezerce. Kad ga u svitanje ozari sunce, jezero je opet čisto kao suza, a razina vode ni viša ni niža negoli je bila minulih dana.
A vile jašući jelene odlaze u planinu da se nahrane košutinim mlijekom."ispriča mi vjetar do sada nepoznatu legendu.
Počeh razgovarati s vjetrom koji mi odaje tajne o početcima.