Zoran je sjedio za radnim stolom i promatrao nebi. Spremao je zadnji ispit i činilo mu se da svakom pročitanomrečenicomulazi dublje u istinu svog postojanja, u vilinski svijet iz kojeg je rukom sudbine izvađen i spušten u koljevku pored svoje majke. Iza prozora u plavetnilu neba se odjednom ukaza silueta žene. Pričinilo mu se da sanja. Prozirna kao svila ona je lebdjela pred njegovim očima. On priđe prozoru.
"Kada sam bio dječak dolazila je kao bijela golubica" pomisli
"Ti me danas gledaš očima srca." zatreperi vilinski glas u njegovim ušima
"Zar ti šuješ moje misli?"
"Čujem odkucaje tvoga srca"
"Ti si vila svitanja"
"Ja sam tvoja misao o njoj, tvoj osjećaj i tvoj san"
"Golubica je slijetala na moj dlan"
"Onda si bio još dijete, onda si još vjerovao snove"
"Ti si moj san iz kojeg se ne želim probuditi"
"Što sada činiš?"
"Učim"
"Što učiš?"
"Mudrost života"
"Mudrost života se ne uči iz knjiga ona se uči osjetilima i osjećajima. sjedini sve pročitano u svoj osjećaj i znat ćeš što je mudrost" njen glas je bivao sve tiši njena sjenka je nestajala u zraku sunca.
Zoran se vrati učenju.
"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju osjećate i poklanjate i vaša svjest o njoj služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti" udubljen u najkompliciraniju filozofsku knjigu Zoran osjeti kako se misao pisca pretvara u njegovu spoznaju.
"Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu." mislio je dalje sam " Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego su oni prijatelji i moje zajedništvo."
"O čemu razmišljaš?" upita ga majka ulazeći sa čašom mlijeka u njegovu sobu
"Razmišljam o simbolima kojima nas je župnik pripremao za prvu pričest. Nikada nam nije rekao da ih moramo osjetiti u sebi da bi ih onda i spoznali." reče Zoran gledajući kroz prozor prema vrhu planine u daljinu gdje je nestala silueta žene.
"Mislila sam da se pripremaš za ispit iz filozofije."
"Ako ja nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlati zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. Isto tako da bi shvatili simbole i poruke iz vjeronauka, moramo osjetiti okuse i mirise, vidjeti sve boje zemaljskog života." mladić je govorio više za sebe nego majci.
Ona je tiho napustila sobu prepuštajući sina njegovom razmišljanju. Osjetila je neku čudnu energiju u sobi, energiju kojoj nije mogla dati ime, ali je u njoj izazivala smirenje i ljubav. Činilo joj se da je tek sada spoznala istinu svog vjerovanja u ono nikada dovoljno objašnjeno. Mladić ju je potsjetio na sve žrtve koje je podnosila da bi jednoga dana otišla u raj. Zar je stvarno potrebno živjeti u vječnom strahu od grijeha da bi se na kraju susrelo stvoritelja? Što je ovo što je osjetila u sinovoj sobi?
Tišinu razbi njegov glas:
"Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." ponovo tišina.
Majka je još nekoliko trenutaka stajala ispred mladićeve sobe pitajući se glasno koju knjigu on to čita.
"Tako je govorio Zarathustra" začu glas supruga iza sebe "Odlučio ja diplomirati na Nietzcheu"
U velikoj dvorani filozofskog fakulteta u velikom gradu su za katedrom sjedili profesori, kao porota, koja je odlučivala o primanju mladića u svijet akademika.
"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju osjećate i poklanjate i vaša svjest o njoj služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti" udubljen u najkompliciraniju filozofsku knjigu Zoran osjeti kako se misao pisca pretvara u njegovu spoznaju.
"Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu." mislio je dalje sam " Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego su oni prijatelji i moje zajedništvo."
"O čemu razmišljaš?" upita ga majka ulazeći sa čašom mlijeka u njegovu sobu
"Razmišljam o simbolima kojima nas je župnik pripremao za prvu pričest. Nikada nam nije rekao da ih moramo osjetiti u sebi da bi ih onda i spoznali." reče Zoran gledajući kroz prozor prema vrhu planine u daljinu gdje je nestala silueta žene.
"Mislila sam da se pripremaš za ispit iz filozofije."
"Ako ja nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlati zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. Isto tako da bi shvatili simbole i poruke iz vjeronauka, moramo osjetiti okuse i mirise, vidjeti sve boje zemaljskog života." mladić je govorio više za sebe nego majci.
Ona je tiho napustila sobu prepuštajući sina njegovom razmišljanju. Osjetila je neku čudnu energiju u sobi, energiju kojoj nije mogla dati ime, ali je u njoj izazivala smirenje i ljubav. Činilo joj se da je tek sada spoznala istinu svog vjerovanja u ono nikada dovoljno objašnjeno. Mladić ju je potsjetio na sve žrtve koje je podnosila da bi jednoga dana otišla u raj. Zar je stvarno potrebno živjeti u vječnom strahu od grijeha da bi se na kraju susrelo stvoritelja? Što je ovo što je osjetila u sinovoj sobi?
Tišinu razbi njegov glas:
"Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." ponovo tišina.
Majka je još nekoliko trenutaka stajala ispred mladićeve sobe pitajući se glasno koju knjigu on to čita.
"Tako je govorio Zarathustra" začu glas supruga iza sebe "Odlučio ja diplomirati na Nietzcheu"
U velikoj dvorani filozofskog fakulteta u velikom gradu su za katedrom sjedili profesori, kao porota, koja je odlučivala o primanju mladića u svijet akademika.
Kroz veliki prozor se probijalo proljetno sunce, a jedna bijela golubica je kružila ispred stakla. Mladić osjeti po treptajima svoga srca da je to njegova golibica, vila svitanja koju je stretao jutrima na hridi pored mora., silueta žene koja ga je uvela u spoznaju mudrosti života.
"Prije svega vi, crkveni oci si nebi smjeli uzeti za pravo da tvrdite da vi, kao predstavnici stvoritelja na zemlji, spuštate s neba smisao ljudskom životu. Ne, smisao života je ovdje među nama u ovom našem jedinom, samo našem ljudskom životu." mladić je govorio mirno ali odrešito.
"Gdje se po Vašem mišljenju krije taj Vaš smisao." skoro uvrijeđeno ga upita nekadašnji župnik iz gradića, koji je nedavno postao profesor na filozofskom fakultetu.
"On je u objektu samom, smisao je u zemaljskom životu jer ga je stvoritelj tu spustio i sakrio, kao što je sakrio jezgru badema ili lješnjaka u ljusku. Stostruko je krepost već protjerana iz života, ostvaljajući u našim tijelima samo ludilo za snom. Stostruko se krepost iskušala i ponovo izgubila u vjerovanju u nešto još neobjašnjeno. Čovjek je do sada bio neuspjeli pokušaj njenog utjelovljenja. Smisao života je tu oko nas i u nama samima." govorio je mirno gledajući kroz prozor. Golubica je sletjela na prozorski naslon i on odjednom u sunčanoj zraci prepozna svoju ljubav.
"Prije svega vi, crkveni oci si nebi smjeli uzeti za pravo da tvrdite da vi, kao predstavnici stvoritelja na zemlji, spuštate s neba smisao ljudskom životu. Ne, smisao života je ovdje među nama u ovom našem jedinom, samo našem ljudskom životu." mladić je govorio mirno ali odrešito.
"Gdje se po Vašem mišljenju krije taj Vaš smisao." skoro uvrijeđeno ga upita nekadašnji župnik iz gradića, koji je nedavno postao profesor na filozofskom fakultetu.
"On je u objektu samom, smisao je u zemaljskom životu jer ga je stvoritelj tu spustio i sakrio, kao što je sakrio jezgru badema ili lješnjaka u ljusku. Stostruko je krepost već protjerana iz života, ostvaljajući u našim tijelima samo ludilo za snom. Stostruko se krepost iskušala i ponovo izgubila u vjerovanju u nešto još neobjašnjeno. Čovjek je do sada bio neuspjeli pokušaj njenog utjelovljenja. Smisao života je tu oko nas i u nama samima." govorio je mirno gledajući kroz prozor. Golubica je sletjela na prozorski naslon i on odjednom u sunčanoj zraci prepozna svoju ljubav.
"Tko je po Vašem mišljenju stvoritelj?"
"On je energija koju smo poetski nazvali ljubav. On je pjesma nad pjesmama, ljepota svitanja, uzdah vjetra u sutonu, zvijezda koju tek sanjamo jer je njena svjetlost još uvijek na putu ka nama."
"Što je sa inkarnacijom?" ustraje profesor
"Mislite na njenu mistiku ili na ono što je ljudski um smislio o njoj? On je rođen kao čovjek da bi kao Bog opraštao grijehe koje mi, da njega nije bilo ne bi ni činili. No Vi svojim pitanjem otvarate novo poglavlje u mojoj disertaciji. Sada ulazimo u mistiku prirode i prelazimo u filozofiju prirodnih znanosti koje su nam već davno počele otkrivati misteriju početka. "
"Vi nam govorite o energiji i izgleda mi kao da ste zauvjek napustili more dvoumljenja, kao da ste pronašli kompas na pučini dosadašnjeg neznanja, da ste uplovili u luku spoznaje."
"Ne profesore, ja se nalazim na uzburkanom oceanu i uz pomoć napisanog tražim odgovore na tisućljetna pitanjanja. Onaj koji si prestane postavljati pitanja, taj prestaje živjeti."
"Kako se usuđujete dvotisućljetni autoritet i njegovu apsolutnost uopće ispreplesti u Vaša pitanja?"
"Iz beskonačnog i nemjerljivog oceana novih ideja poželim katkada uploviti u luku vjerovanja i na kopnu dogmi mirno živjeti, ali onda me obuzme čežnja za novim spoznajama i ja ostajem vječni morepolovac u ostavštini naše prošlosti koja tek nam najavljuje budućnost."odgovori mladić Nietzcheanski.
"Mnogi, slični Vama, su se kao brodolomci vratili u okrilje apsolutnosti njegovog postojanja."
"Danas, dok znanost pobija apsolutnost, mi se čini da je dosadašnja filozofija slična kuli Babilonskoj, koja se uzdiže i želi dostići carstvo nebesko, dok se na zemlji brkaju ljudske misli i postaju njen očajni, neutješni rezultat."
"Onda nam objasnite misteriju prirode." reče mu mirno jedan od dvanaest porotnika njegova znanja.
"Priroda sa svojim zakonima i još neotkrivenim tajnama je izazov za svjetske umove, ona ih jednostavno uvlači i u pokušaje traženja dokaza o egzistenciji svevišnjega. Onaj tko je predan prirodi, taj je u toj predanosti bliže istini. Ja osjećam zemlju u svoj njenoj čistoći, njenoj mladosti i djevičanskom sjaju, čini mi se kao da je tek niknula iz bezdana sna. Tada stojim na prapočetku svijeta, na izvoru prvog pokreta, u raju bez prvog grijeha i bez kasnije nastalih strahova. Čovjek je nastao kao zov iz dubine prirode, eho njenih želja, tajna stvarnost u srcu egzistencije, inkarnacija u trenutku rađanja svjetla. Ljubav, rađanje i sloboda, bez početka i kraja, čovjek je kroz prirodu čovjek, on je zbog nje tu, ona je u njemu, jer ona u njegovom najdubljem sama sebe stvara i potvrđuje."
Pitanja su se redala, odgovori su postajali poezija mladićeva sna. Uvijeno u ljepotu izraza on im je opisao najdulju noć svojega života, do u sitnice oživio metamorfozu svojeg tisućljetnog rađanja i umiranja. Prepričao im je svojim riječima cijelu Nietzcheovu mudrost i uzdigao je u sfere novog poimanja svijeta.
"Postoji tisuću još neotkrivenih staza ka vječnosti, tisuće neotkrivenih bolesti koje uništavaju san, ali još uvijek je najtajnovitija priroda ljudske misli i sam čovjek kao centar svijeta, kao vječni promatrač misterije početka. Jedino on može stvarati institute za otkrivanje tih bolesti i ozdravljenje sna, a ova planeta, na kojoj živi, je jedino mjesto u univerzumu gdje može to i ostvariti."
Profesori zašutješe, slušali su kao transu novu bajku o stvoritelju. Energija koja se širila velikom dvoranom se uvalačila u opustjela srca predstavnika znanja.
"Ovdje, samo ovdje gdje sam rođen, živim u simbiozi, u zajedništvu s onim što je rođeno, što raste i umire u tišini ove prirode. Uvjeren sam da je to zajedništvo neusporedivo i nezamjenjivo i da ništa što je ljudskom rukom stvoreno, ni najplemenitija umjetnička djela pred kojima se klanjamo i koja molimo, nemogu zamjeniti ovaj život u sjedinjenju s prirodom."
"Položio" uzviknu rektor
Mladić se dignuo i zahvalio na strpljenju i povjerenju koje su mu poklonili.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen