Poklonjena krepost

Zoran je sjedio za radnim stolom i promatrao nebi. Spremao je zadnji ispit i činilo mu se da svakom pročitanomrečenicomulazi dublje u istinu svog postojanja, u vilinski svijet iz kojeg je rukom sudbine izvađen i spušten u koljevku pored svoje majke. Iza prozora u plavetnilu neba se odjednom ukaza silueta žene. Pričinilo mu se da sanja. Prozirna kao svila ona je lebdjela pred njegovim očima. On priđe prozoru.

"Kada sam bio dječak dolazila je kao bijela golubica" pomisli

"Ti me danas gledaš očima srca." zatreperi vilinski glas u njegovim ušima

"Zar ti šuješ moje misli?"

"Čujem odkucaje tvoga srca"

"Ti si vila svitanja"

"Ja sam tvoja misao o njoj, tvoj osjećaj i tvoj san"

"Golubica je slijetala na moj dlan"

"Onda si bio još dijete, onda si još vjerovao snove"

"Ti si moj san iz kojeg se ne želim probuditi"

"Što sada činiš?"

"Učim"

"Što učiš?"

"Mudrost života"

"Mudrost života se ne uči iz knjiga ona se uči osjetilima i osjećajima. sjedini sve pročitano u svoj osjećaj i znat ćeš što je mudrost" njen glas je bivao sve tiši njena sjenka je nestajala u zraku sunca.

Zoran se vrati učenju.
"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju osjećate i poklanjate i vaša svjest o njoj služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti" udubljen u najkompliciraniju filozofsku knjigu Zoran osjeti kako se misao pisca pretvara u njegovu spoznaju.
"Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu." mislio je dalje sam " Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego su oni prijatelji i moje zajedništvo."
"O čemu razmišljaš?" upita ga majka ulazeći sa čašom mlijeka u njegovu sobu
"Razmišljam o simbolima kojima nas je župnik pripremao za prvu pričest. Nikada nam nije rekao da ih moramo osjetiti u sebi da bi ih onda i spoznali." reče Zoran gledajući kroz prozor prema vrhu planine u daljinu gdje je nestala silueta žene.
"Mislila sam da se pripremaš za ispit iz filozofije."
"Ako ja nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlati zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. Isto tako da bi shvatili simbole i poruke iz vjeronauka, moramo osjetiti okuse i mirise, vidjeti sve boje zemaljskog života." mladić je govorio više za sebe nego majci.
Ona je tiho napustila sobu prepuštajući sina njegovom razmišljanju. Osjetila je neku čudnu energiju u sobi, energiju kojoj nije mogla dati ime, ali je u njoj izazivala smirenje i ljubav. Činilo joj se da je tek sada spoznala istinu svog vjerovanja u ono nikada dovoljno objašnjeno. Mladić ju je potsjetio na sve žrtve koje je podnosila da bi jednoga dana otišla u raj. Zar je stvarno potrebno živjeti u vječnom strahu od grijeha da bi se na kraju susrelo stvoritelja? Što je ovo što je osjetila u sinovoj sobi?
Tišinu razbi njegov glas:
"Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." ponovo tišina.
Majka je još nekoliko trenutaka stajala ispred mladićeve sobe pitajući se glasno koju knjigu on to čita.
"Tako je govorio Zarathustra" začu glas supruga iza sebe "Odlučio ja diplomirati na Nietzcheu"
U velikoj dvorani filozofskog fakulteta u velikom gradu su za katedrom sjedili profesori, kao porota, koja je odlučivala o primanju mladića u svijet akademika.

Kroz veliki prozor se probijalo proljetno sunce, a jedna bijela golubica je kružila ispred stakla. Mladić osjeti po treptajima svoga srca da je to njegova golibica, vila svitanja koju je stretao jutrima na hridi pored mora., silueta žene koja ga je uvela u spoznaju mudrosti života.
"Prije svega vi, crkveni oci si nebi smjeli uzeti za pravo da tvrdite da vi, kao predstavnici stvoritelja na zemlji, spuštate s neba smisao ljudskom životu. Ne, smisao života je ovdje među nama u ovom našem jedinom, samo našem ljudskom životu." mladić je govorio mirno ali odrešito.
"Gdje se po Vašem mišljenju krije taj Vaš smisao." skoro uvrijeđeno ga upita nekadašnji župnik iz gradića, koji je nedavno postao profesor na filozofskom fakultetu.
"On je u objektu samom, smisao je u zemaljskom životu jer ga je stvoritelj tu spustio i sakrio, kao što je sakrio jezgru badema ili lješnjaka u ljusku. Stostruko je krepost već protjerana iz života, ostvaljajući u našim tijelima samo ludilo za snom. Stostruko se krepost iskušala i ponovo izgubila u vjerovanju u nešto još neobjašnjeno. Čovjek je do sada bio neuspjeli pokušaj njenog utjelovljenja. Smisao života je tu oko nas i u nama samima." govorio je mirno gledajući kroz prozor. Golubica je sletjela na prozorski naslon i on odjednom u sunčanoj zraci prepozna svoju ljubav.

"Tko je po Vašem mišljenju stvoritelj?"
"On je energija koju smo poetski nazvali ljubav. On je pjesma nad pjesmama, ljepota svitanja, uzdah vjetra u sutonu, zvijezda koju tek sanjamo jer je njena svjetlost još uvijek na putu ka nama."
"Što je sa inkarnacijom?" ustraje profesor
"Mislite na njenu mistiku ili na ono što je ljudski um smislio o njoj? On je rođen kao čovjek da bi kao Bog opraštao grijehe koje mi, da njega nije bilo ne bi ni činili. No Vi svojim pitanjem otvarate novo poglavlje u mojoj disertaciji. Sada ulazimo u mistiku prirode i prelazimo u filozofiju prirodnih znanosti koje su nam već davno počele otkrivati misteriju početka. "
"Vi nam govorite o energiji i izgleda mi kao da ste zauvjek napustili more dvoumljenja, kao da ste pronašli kompas na pučini dosadašnjeg neznanja, da ste uplovili u luku spoznaje."
"Ne profesore, ja se nalazim na uzburkanom oceanu i uz pomoć napisanog tražim odgovore na tisućljetna pitanjanja. Onaj koji si prestane postavljati pitanja, taj prestaje živjeti."
"Kako se usuđujete dvotisućljetni autoritet i njegovu apsolutnost uopće ispreplesti u Vaša pitanja?"
"Iz beskonačnog i nemjerljivog oceana novih ideja poželim katkada uploviti u luku vjerovanja i na kopnu dogmi mirno živjeti, ali onda me obuzme čežnja za novim spoznajama i ja ostajem vječni morepolovac u ostavštini naše prošlosti koja tek nam najavljuje budućnost."odgovori mladić Nietzcheanski.
"Mnogi, slični Vama, su se kao brodolomci vratili u okrilje apsolutnosti njegovog postojanja."
"Danas, dok znanost pobija apsolutnost, mi se čini da je dosadašnja filozofija slična kuli Babilonskoj, koja se uzdiže i želi dostići carstvo nebesko, dok se na zemlji brkaju ljudske misli i postaju njen očajni, neutješni rezultat."
"Onda nam objasnite misteriju prirode." reče mu mirno jedan od dvanaest porotnika njegova znanja.
"Priroda sa svojim zakonima i još neotkrivenim tajnama je izazov za svjetske umove, ona ih jednostavno uvlači i u pokušaje traženja dokaza o egzistenciji svevišnjega. Onaj tko je predan prirodi, taj je u toj predanosti bliže istini. Ja osjećam zemlju u svoj njenoj čistoći, njenoj mladosti i djevičanskom sjaju, čini mi se kao da je tek niknula iz bezdana sna. Tada stojim na prapočetku svijeta, na izvoru prvog pokreta, u raju bez prvog grijeha i bez kasnije nastalih strahova. Čovjek je nastao kao zov iz dubine prirode, eho njenih želja, tajna stvarnost u srcu egzistencije, inkarnacija u trenutku rađanja svjetla. Ljubav, rađanje i sloboda, bez početka i kraja, čovjek je kroz prirodu čovjek, on je zbog nje tu, ona je u njemu, jer ona u njegovom najdubljem sama sebe stvara i potvrđuje."
Pitanja su se redala, odgovori su postajali poezija mladićeva sna. Uvijeno u ljepotu izraza on im je opisao najdulju noć svojega života, do u sitnice oživio metamorfozu svojeg tisućljetnog rađanja i umiranja. Prepričao im je svojim riječima cijelu Nietzcheovu mudrost i uzdigao je u sfere novog poimanja svijeta.
"Postoji tisuću još neotkrivenih staza ka vječnosti, tisuće neotkrivenih bolesti koje uništavaju san, ali još uvijek je najtajnovitija priroda ljudske misli i sam čovjek kao centar svijeta, kao vječni promatrač misterije početka. Jedino on može stvarati institute za otkrivanje tih bolesti i ozdravljenje sna, a ova planeta, na kojoj živi, je jedino mjesto u univerzumu gdje može to i ostvariti."
Profesori zašutješe, slušali su kao transu novu bajku o stvoritelju. Energija koja se širila velikom dvoranom se uvalačila u opustjela srca predstavnika znanja.
"Ovdje, samo ovdje gdje sam rođen, živim u simbiozi, u zajedništvu s onim što je rođeno, što raste i umire u tišini ove prirode. Uvjeren sam da je to zajedništvo neusporedivo i nezamjenjivo i da ništa što je ljudskom rukom stvoreno, ni najplemenitija umjetnička djela pred kojima se klanjamo i koja molimo, nemogu zamjeniti ovaj život u sjedinjenju s prirodom."
"Položio" uzviknu rektor
Mladić se dignuo i zahvalio na strpljenju i povjerenju koje su mu poklonili.

Na planini

Vile se noćima skupljaju na vilinskom jezeru i igraju sa svjetlosnim zrakama, ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, čudesni zvuci se beskrajem šire, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice nebeskih zvezda. Od vilinskih dodira raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću usnule ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove.
Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.
Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama.
Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni. U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja. Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja. I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje. U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.
Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi.

Put ka vrhu planine

Zoran se probudio ovo jutro puno ranije nego obično. Noć je još grlila gradić, a vrh planine je bio u maglovitom oblaku. Krenuo je prema proplanku i zaustavio se u polju perunika."Uranio si mladiću." začu vilinski glas

"Želim u planini dočekati svitanje."

"Povedi me sa sobom pokazat ću ti put do vrha."

"Ti si cvijet, ti si izrasla iz vilinskih suza. Kako ćeš mi ti pokazati put?"

"Ja sam vila duginog sjaja i glasnik bogova. Perun me je stvorio munjom i doveo iz dalekog svijeta da ovdje spajam dugom zemlju i nebo."

"Perunika je ime Perunove žene"

"Ona nosi ime u moju čast."

"Kako si se našla među ovim cvjetovima?"

"Došla sam zbog tebe, kao što sam ti jednom u snu pokazala put ka vrhu planine."

"Onda je prekrasnu dugu, most ka nebu stvorio starac duge sjede brade."

"Tko je bio pored tebe u brodiću?"

"Djevojka očiju boje svitanja"

"Uberi cvijet, on je znak tvoje ljubavi."

U tom trenu se sunce pojavilo na horizontu. Bijela golubica izroni iz sunčevog traga i poleti k njemu. Mladić ubere plavi cvijet. Perunika otvori latice do kraja i iz njene krune se na svilenim krilima uzdignu prekrasna mlada žena očiju boje svitanja sa sunčanim svjetlom u kosi.

Predivna djevojka vilinskoga sjaja, plavćasta Zora prelijepoga lika, sa sunčevim zrakama uranja u dan, planina je postala prava rajska slika puna cvrkuta probuđenih ptica. Milovanjem nježnim ona se oprašta sa srebrenim mjesecom i rosom dodiru je prunike u travi, rastvara im latice u buket pravi. Vilinskim rukama dodiruje nebesko sviralo i svjetlosnom muzikom nježno budi još usnulu šumu dok je pegaz odnosi u nebsko carstvo da tamo sa sestrama u zimskim noćima krasi ugao plavetnoga beskraja. Na njenom putu iskre se boje, cijeli dugin splet jer jutarnja rosa u most se pretvara kojim pegaz zoru odnosi u nadzemaljski svijet.
Ostaju tek sjećanja na čaroliju svitanja, probuđeni jeleni i srne sva skakutava zemaljska bića osluškuju buđenje života i sretni uranjaju u sunčani dan.

Zoran krenu ka vrhu planine, da pronađe vilinsko jezero.

Iznad njih zasja duga i djevojka mu pruži ruke.
"Pođimo, duga će nas odvesti ka vrhu."
"Ja ne mogu ići tim putem. Moram hodati planinom, moram propješačiti cijeli put, sretati opasnosti i medvjede koji će me braniti, vjeverice koje će me hraniti, spavati na lišću i slušati ptice i cvijeće, razgovarati s njima."
Mlada žena se osmjehnu sjećajući se vremena kada je na tom istom putu pratila pjesnika iz grada sa pet bunara. Pred njenim očima se prosuše slike tog dugog putovanja u povijest puka.
"Već je jednom jedan sličan tebi krenuo tim putem. Pratila sam ga tada neprimjetno jer on nije tražio mene. To je bilo vrijeme previranja, doba kada su ovom planinom lutali vukovi i lavovi i žderali povijest puka kojem je on svim srcem pripadao."
"Vukovi i orlovi će se skrivati od mene, lavova više nema u ovoj planini. Ja moram stići do njenog vrha, ovaj put bez krilatog konja i dugina sjaja, moram se uspeti liticama do sunca da bi pleme ponovo povjerovalo u san Ivanjske noći."
S planine se spusti povjetarac i mlada žena začu glas koji ju je vodio kroz povijest nastanka svijeta.
"On je riješio prvi zadatak ne znajući da ga promatram. Ostani uz njega i budi blaga njegovoj mladosti, ali zapamti on mora snagom svog bića stići do vrha."
"Zašto sanjar nije krenuo s njim?"
"Sanjar slijedi njegove misli, ali zauzevši mjesto nesretnog učitelja mora ostati među pukom i slušati kako mladićev san postaje stvarnost."starac je govorio mladoj ženi titrajima koje mladić nije mogao čuti.
"Krenimo" reče mu žena "duga će nam svojim sjajem ucrtati put."
"Ti nisi samo boginja duginih boja, ti si bijela golubica koju sam sretao na hridi."
"Ja sam treća golubica iz prastare priče o potopu i praocu koji je spasio svijet."
"Nikad nisam čuo za treću golubicu. Postoji samo jedna koja je najvila kraj potopa."
"Bilo nas je tri. Prva je poletjela prerano i vratila se ne našavši znak kraja velike vode, druga je donjela maslinovu grančicu i najavila da voda opada."
"To je bila golubica mira"
"Ne, ona je bila samo znak sna o konačnom miru. Mene je poslao starac duge sjede brade kada je spuštao dugin sjaj na planetu i rekao mi: "budi vjesnik između mene i plemena, budi ptica i žena, pronađi onoga koji će svojom ljubavi potvrditi moje postojanje u svijetu, koji će snagom svojih misli, a ne prevarom čovjeka dospjeti do vrha planine. Tek kada se rodi djetešce i izraste u mladića velikog srca, kada pleme ne padne na koljena iz straha nego iz povjerenja u njegovu snagu, tek tada si ispunila svoju zadaću i možeš mu postati ljubavnica i žena."
"Kako ćeš prepoznati takvog čovjeka?"
"Po njegovim djelima."
"Zar učitelj nije taj čovjek?"
Vjetar zapuha jače i veliki zlatni oblak se spusti nad planinu.
"Mislim da se sprema oluja."brzo reče djevojka i da nebi morala odgovoriti na zadnje mladićevo pitanje nastavi "Moramo pronaći sklonište dok ponovo ne zasja sunce."
Zlaćani oblak je promjenio boju, zatamnio nebo i prve kapi kiše su počele padati na njihova lica. Na livadi ispred njih se pijavi stado izgubljenih ovčica.
"Zar ste ostale bez pastira?" upita ih mladić. Kao da su ga razumjele one zablejaše sve u jedan glas.
"Pođite s nama." pozva ih mladić i one jedna za drugom uzdignutih glava krenuše za mladim parom.
Kiša je padala sve jače. Mokri do kože oni stigoše do ulaza u špilju.
"Tu ćemo se skloniti dok oluja ne prođe." reče djevojka ulazeći u tamu jazbine.
Mladić je zastao i propuštajući ovčicama prolaz promatrao olujno nebo. Činilo mu se kao da vidi siluetu starca duge sjede brade na poludjelim oblacima. Vjetar je urlao u starim borovima. Nebom su se kotrljala kola boga gromova i bljesak munje se spajao sa odjekom njegovih kotača.
"Moja majka bi rekla da je ovo sudnji dan." pomisli mladić ulazeći za zadnjom ovčicom u špilju. Nedaleko je zavijao vuk. Na vratima špilje se pojaviše srna i srndać, ostarjeo jelen, vjeverice sa lješnjacima i medvjed i medvjedica gurajući pred sobom otpalo lišće. Neki zalutali pas, podvijena repa im se pridruži.
Kiša je padala cijeli dan. Sunce se više nije pojavljivalo. Mladić trljajući kamen o kamen zapali vatru da se ogriju. Odjednom u špilji zasja svjetlo. Kao u snu pojaviše se vile prosipajući travu za ovčiće i srne, iz njedara su vadile kruh, sol, med i vodu za piće. Od osušenog lišća napraviše postelju i zapjevaše uspavanku.
U daljini se čulo još uvijek zavijanje vukova i kreštanje orlova dok su mladić i djevojka tonuli u san. Vile su bdile nad usnulima do svitanja.
Mladića probudi miris cvijeća i mlade trave. Pored njega na ležaju je bio samo obris tijela djevojke koje više nije bilo.
"Ostao sam sam." pomisli izlazeći iz špilje.
"Ti nikada nećeš biti sam." reče mu bijela golubica spuštajući se na stijenu pored njega.
"Zašto si otišla dok sam spavao?"
"Da bi bilo svitanje." reče mu djevojka duge kose boje jesenjeg purpua. Iza vrha planine se pojaviše prvi zraci sunca i na nebu zasja duga.
"Kiša je prestala, nebo nam se ponovo smješi" mladić začu glasove probudjelih životinja.
"Moram krenuti dalje, ka vrhu. Tamo je sunčani grad do kojeg želim stići." reče mladić djevojci.
"Ti si u Ivanjskoj noći već bio tamo."
"Da, ali tada sam tamo stigao na krilatom konju. Sada moram tamo stići svojom voljom." reče mladić i krenu prema suncu.
Iza njega su se penjale životinje. Ptice su kružile nad njihovim glavama i pjevale simfoniju sna. Mlada djevojka nestade zajedno s duginim sjajem. Mladić je hodao na čelu povorke rubom bezdana, skliskom liticom planinskom.
"Ne smijem pogledati i ponor, moram gledati u plavetnilo neba, moram slijediti trag sunca." pomisli ne odustajući od namjere.
"Hodaj za mnom, ja ću ti pokazati usjeke u stijenama." odjednom se ispred njega pojavila divokoza.
"Što će biti sa ovima iza mene?"
"Oni slijede tvoj trag."
Uspinjali su se dugo. Sunce je već bilo prešlo zenit kada se iznenada pojavio zlaćani oblak i zagrlio cijelu povorku.
"Izgubili smo se u planini" pomisli mladić. "Moram se zaustaviti . Ovdje je opasno za njih, mogli bi pasti u provaliju."
"Ne zaustavljaj se, idi dalje, oni će te slijediti." začu poznati glas vjetra.
"Ne vidim više divokozu ni usjeke u stijeni."
"Idi dalje kroz oblak, slijedi zlaćani trag."
Mladić je hodao po mekanom sagu kao da sanja. Svjetlucavi kristali su činili luk kroz koji je prolazio praćen onima koje više nije vidio. Izlazeći iz zlatnog omotača on se odjednom nađe na platou punom svijetla.
Okrenuo se da vidi povorku koja ga je slijedila. Jedan za drugim su iz magle izlazili mladići njegovih godina. Dvanaest stasalih vršnjaka se zaustavi pored njega.
"Kako ste stigli ovamo?"
"Slijedili smo tvoje misli."
"Iza mene su bile ovčice, srne i vjeverice, iznad mene su pjevale ptice. Vas nisam primjetio."
"Došli smo nošeni vjetrom i tražeći tvoj trag zalutali u zlaćanom oblaku."
"Od kuda ste krenuli?"
"Sa obale mora."
"Tamo sam i ja odrastao."
"Mi smo odrasli u različitim gradićima, susreli smo se jedne noći dok smo slijedili svako svoju dobru vilu. One su nas odvele na proplanak iznad tvog gradića i pokazale nam tvojih suza djelo. Među perunikama smo čuli tvoje misli odlučili te slijediti do sunčanog grada."
"O čemu vi pričate. Vi ste čuli misli starca duge sjede brade, kao što sam ih i ja nekada davno slušao."
"Ne Zorane, to što smo mi čuli je bila tvoja želja da se san Ivanjske noći ostvari. Dok smo stajali među perunikama prišao nam je stranac koji se predstavio kao učitelj. On nam je ispričao priču o tvom rođenju i o bjeloj golubici koju srećeš u svitanje."
"Mislim da više ništa ne razumijem, ali dobro sada smo stigli u sunčani grad i sačekajmo da vidimo što će se dogoditi."
Tek sada je mladić pogledao oko sebe i vidio da se nalaze u prozirnoj kupoli iz koje su se vidjele sve strane svijeta. Sunce se smiješilo iznad i ispod njih, mjesec je bio nacrtan u svim njegovim rastućim i opadajućim fazama, zvijezde su svjetlucale svuda oko njega.
"Ovo je planeta o kojoj sam čitao u "Malom princu", ovdje sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." reče uzbuđeno.
Dvanaest mladića posjeda oko njega.
"Ovdje nema trave ni cvijeća, ovdje ne raste voće i ne miriše more, nema vjetrova ni godišnjih doba. Ovdje je samo trenutak u kojem trajemo mi i naša želja." mladić je mislio glasno.
"Ovo je sigurno Perunov hram" reče jedan od dvanaestorice
"Zar vi vjerujete u Peruna?" upita znatiželjno mladić
"On je poslao vile koje nas brane i vode kroz život."
"Što je sa anđelima čuvarima?"
"Oni su vile, Perunove kćeri, kao što si ti Perunov sin."
"Sada polako mladići. Mislim da ste nešto pobrkali. Moj otac je direktor škole u gradiću, a ja sam samo učenik koji je, vođen nekom čudesnom energijom, odlučio uspeti se na vrh planine da bi se ostvario san plemena."
"Ti si rođen da puk ponovno osjeti ljubav i da se vrati zaboravljenom korjenju."
"Tko vam je to ispričao?"
"Jedna vila na proplanku, a i učitelj to nije negirao."
"Učitelj uvijek govori u nepoznanicama. Meni se nekada čini kao da je došao iz nekog drugog svijeta, da je među nama samo u prolazu, na izvršenju zadatka."
"Što misliš, jeli ovo Perunov hram?" upita najuporniji od dvanaestorice.
"Ovo je planeta na kojoj sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." odgovori mu mladić još upornije
"Gdje se nalazi?"
"Iznad vrha planine, iza zlaćanog oblaka kroz koji smo prolazili."
"Pa onda smo se našli u Perunovom carstvu."uskliknuše dvanaestorica
Mladić pogleda u daljinu i vidje plavu planetu kako se okreće oko sunca, kako nestaje i ponovo se javlja.
"Perunovo carstvo je puno veće od ove planete."suprostavi im se mladić.
"Ti si vidio Peruna, kako izgleda?"
"Kao starac duge sjede brade i kao učitelj i kao ti i kao ja."
Mladić zašuti na tren a onda nastavi misliti glasno.
"Ovdje na vrhu svijeta vidim cijeli svoj život kao na dlanu. Osjećam svoje rođenje i odrastanje, čujem tonove sna, vidim svoje misli i osjećam daljinu, beskonačnost u ovom trenutku spoznaje."
Prozirna kupola u kojoj su stajali poče rasti i širiti se. Neka čudesna toplina se širila oko njih. Iako nije bilo cvijeća mirisi proljeća, ljeta, jeseni i zime dotaknuše njihove nosnice. Našli su se, ne shvaćajući to, iz vrata vremena i postanak svijeta se kao film odvrti pred njihovim očima. Dvanaestorica je zapanjeno promatrala igru čestica i energije, prelaženje jednoga u drugo i promjenu oblika iz kojih su se redale slike dobro naučenih lekcija o povijesti čovječanstva.
U isto vrijeme je Zoran u svim tim promjenama sudjelovao. Postajao je val i čestica, energija, jedna jedina i vječna uvijek nastajuća energija koja ga je opijala, hranila, branila. Prozirna kupola je rasla i u sebe uvlačila sunce, mjesec i zvijezde. Širila se i na koncu zagrlila sve planete. Zoran osjeti smirenje, njegovo tijelo mu se ponovo vrati. Kupola se počela smanjivati i na koncu se zaustavi nad plavom planetom. Dvanaestorica su doživjeli njegovu metamorfozu kao promatrači.
"Pogledajte, ovo dole je naša zemlja." reče mladićima njemima od čuda koje se rađalo pred njihovim očima. Vidješe ono što su tek čitali u pričama o vilama, što su naslućivali u drevnim legendama.

Jedna mala vila

U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem kupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, jezero smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana sjedi nit boginja nit žena, treprava i snena trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i čisti jezero sreće da u svakom svitanju zaiskri smaragdnim sjajem. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i snenii malena vila i leptir svilenkastih krila. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snova plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru sreće smaragdnoga sjaja lepršavost vilinskih krila slijedi svjetlost vječnu, svjetlost sa izvora leptirastog sjaja.

Kupola je postajala sve manja i oni se nađoše na proplanku koji se prostirao iza gradića.
Dvanaest mladića su, još uvijek šuteći, stajali u polju perunika i promatrali Zorana kako odlazi prema moru.
Svitalo je. Bijela golubica sleti na hrid pored umornog mladića.
"Ova noć je bila koja je ostavila najdulje tragove u mom životu." pomisli Zoran dok je djevojka očiju boje svitanja nestajala u prvim zracima sunca.

Dugo plodno ljeto

Vatre su još tinjale na proplanku nad gradićem kada su se učitelj i mladić spustili s planine.
"Ugasi vatre vodom sa izvora." reče mu blago učitelj
"To je trebao učiniti puk prije nego je otišao na spavanje." reče mladić tužno
"Puk još uvijek ne vjeruje u san ove noći."
"Zbog toga gore šume u uvali Mediterana, zbog toga ne padaju kiše i propadaju masline, zbog toga ne miriše lavanda i ne dozrijeva grožđe." mladić je mislio glasno i škropio vodom sa izvora lomače.
Sanjar ga je sretan promatrao. Mladić je zastajao iznad svake ugašene lomače kao da izgovara molitvu. Sanjar mu priđe i ugleda kristale na njegovim obrazima.
"Zašto plačeš?"
"Ne znam, suze same teku."
"Ti suzama zaljevaš nevjeru puka."
Sunce je stvarno plesalo na nebu i igralo se sa zlaćanim oblakom koji je u sebi skupljao mladićeve suze.
Vrativši se kući mladić ode na tavan i potraži već skoro zaboravljeni crtež. Sa požutjelog papira mu se nasmješi Zorino lice. Gledala ga je očima boje svitanja i u njenoj kosi se sjajio purpur jeseni.
"Ovo nisam ja nacrtao." pomisli s nevjericom.
Na tavanskom prozoru zaguguće bijela golubica.
"Dobro ti jutro i oprosti mi. Danas sam zbog sna zakasnio na svitanje."
Kao da ga je razumjela, golubica sletje na njegovu ispruženu ruku i pogleda ga svojim sivim očima. U kljunu je držala cvijet plavkaste boje. Iz latica se na njegov dlan prosu sjemenje.
"Legenda kaže da moram dotaknuti sjmenje paprati da bih razumio što mi želiš reći." sjećajući se majčinih priča pomisli mladić.
"Ti si nosio zaboravljeni crtež u svom srcu i on je rastao s tobom." odguguta golubica
"Znači da je Zora moj anđeo čuvar."
"Ona je tvoja misao, tvoja ljubav i tvoj san."
"Ona je Perunova kćer."
"Svi smo mi njegova djeca."
"Tko si ti?"
"Ja sam glas u vjetru, miris cvijeća i okus mora, tvoj san koji se u masliniku krije, tvoja misao što se jutrom rađa, tvoj život u odsjaju sunca i ljubav koja u tvom srcu tek tinja."
"Reci mi lijepa ptico tko sam ja?" uzdrhtano upita mladić još uvijek premlad da shvati snagu svog postojanja
"Ti čuješ rast trave i misao ptica, voliš trenutak i prosipaš izljeveno zlato sunca danom. Slušaš davno utopljena zvona, djetinjstvo puka na početku sna i služiš radoznalosti jutra. Buđenjem usmjeravaš vjetar da čun života stigne do sidrišta, sutonom pališ baklju duše da raspliće sve ordinate mraka."
"Ovo jutro je bilo drugačije od ostalih. Umjesto da sjedim na hridi i ispraćam tvoj let ka suncu, ja sam gasio zaboravljene vatre." pomisli uzbuđeni mladić
"Spasio si duše grešnika, spasio jutro od ugasnuća sna i gubitka vjerovanja." šapnu mu golubica i poletje prema suncu.
Mladić je gledao za njom i učini mu se da čuje davno pokopana zvona. Zvonila su na uzbunu za umrle pjesnike života, za izgubljene duše izdajnika i za vapaj pokajnika.
"Da, ja vas čujem s odjekom riječi bez smisla. Moram spoznati smisao te zvonjave u vilinskom carstvu mog tek probuđenog uma."misao ga je samoga iznenadila. Umoran od protekle noći mladić polako zadržavajući zadnju misao u sjećanju utonu u san.
Ljeto je trajalo punim sjajem već skoro zaboravljene plodnosti polja, maslinika i vinograda.
Mladić je kao proteklih godina i ovo ljeto u svitanje odlazio na hrid, pozdravljao Zoru i pratio let bijele golubice ka suncu. Učitelj je često dolazio na hrid tek kada je bijela golubica već odletjela, jer nije želio prisustvovati tim jutarnjim vjenčanjima sna i jave.
"Kada si zadnji put bio na proplanku iza gradića?" upita maldića jednog takvog jutra
"Poslije Ivanjske noći, onda kada sam gasio vatre."
"Pođimo jutros tamo. Želim ti nešto pokazati"
Gradić je još spavao. Prošli su praznim ulicama prisjećajući se sna o plemenu. Mladić je učitelju pričao o svom razgovoru sa golubicom i ponovi mu svoju zadnju misao prije nego je tog dana utonuo u san.
"Tvoj um je najvrednije blago koje pleme posjeduje, ali pleme to još ne spoznaje."
"Nekada mi se čini da čujem zvukove koji dolaze s vrha planine, ali to nije samo pjesma vila, nisu samo udarci nakovnja koji stvara zvjezdanu prašinu, nije Perunov glas. Kada sjedim sam na obali mora s neba se k meni spušta muzika koju nemogu opisati riječima, ne mogu je odsvirati na gitari, ne mogu je odpjevati."
"To je ono što ne slušaš ušima, to je ono što te spaja s zlaćanim oblakom, to je tvoj tek rastući um. Jednoga dana ćeš znati to što osjećaš pretvoriti u riječi i onda ćeš povesti pleme ka vrhu planine, među zaboravljeno korjenje."
Razgovarajući su stigli do proplanka iza grada. Mladić zastade iznenađen slikom koja se pred njima ukazala. Tamo gdje su ostala ugašena garišta se prosulo plavo more tek procvjetalih perunika.
"Tko je posadio perunike?"
"Procvjetale su na zgarištu nevjere plemena. One su znamenje tvog vjerovanja."
"Ja sam samo gasio zaboravljene vatre i otišao ne vrativši se više. Perunike su znak Perunovog carstva. Sigurno ih je on prosuo proplankom"
"To su tvoje suze, koje su kapale iz zlaćanog oblaka."smješeći se reče učitelj
Mladić se zamisli. Sjetio se laži koju je rekao Perunu.
"Slagao samda se zovem Ljiljanko."
"U dubini srca si ti mladi kralj koji je umro zbog ljubavi. Ti vjeruješ u Panteon na vrhu planine, vjeruješ u Perunovu snagu i zabranu ljubavi između smrtnika i ljepotica noći. Želiš da vila koju svitanjem dočekuješ, postane pastirica s kojom ćeš krenuti u planinu vodeći za sobom stado. Dragi moj mladiću ti imaš bezbroj imena i sva se spajaju u jednu jedinu riječ, a to je ljubav."
"Pri rođenju su me nazvali Zoran, i ja gudeći zorom ranom hodam po hridima, slaveći onu zbog koje me pali ljubavni plamen." mladić zašuti, a onda pogleda učitelja i upita "Jeli to što osjećam stvarno ljubav?"
"U slatkom cvrkutu ptica među lišćem dok jeka među borovima odgovara dolcem, urešena u svemu, vila dolazi k tebi, vlasi kao zrak sunčani, a očiju ljubavnih, lica rumena kao ružica, a izgleda blažena kao u božice." odgovori mu učitelj
Mladić se nasmješi.
"To su Zoranove riječi iz "Planina", njegova pjesma o ljubavi."
"Kreni jednog svitanja u planinu, slušaj što govore ptice, što šapuće cvijeće, medvjedi će ti pokazivati put, vjeverice će te hraniti, orlovi će se skrivati pred tobom, lišće će ti biti postelja, noć će te skrivati od vukova, jutro će te milovati zorom, a sunce nositi preko provalija."
"Što ću sam u planini?"
"Kreni sutra u svitanje i vidjet ćeš da nećeš biti sam."
"Moram se oprostiti od bijele golubice, moram još jednom vidjeti Zorine snene oči i osjetiti još jednom u tijelu ono tek rođeno uzbuđenje, koje nazvah ljubav."
Nad plavim morem od perunika se odjednom pojavi bijela golubica. Mladić pruži ruku i ona sleti na njegov dlan. Učitelj je neprimjetno krenuo prema gradiću.
"Ne čekaj više. Kreni sutra u svitanje u planinu. Ja ću te pratiti." odguguta golubica.
"Hoću li vidjeti i Zoru?"
"Zora u planini je isto lijepa kao na moru."