Dugo plodno ljeto

Vatre su još tinjale na proplanku nad gradićem kada su se učitelj i mladić spustili s planine.
"Ugasi vatre vodom sa izvora." reče mu blago učitelj
"To je trebao učiniti puk prije nego je otišao na spavanje." reče mladić tužno
"Puk još uvijek ne vjeruje u san ove noći."
"Zbog toga gore šume u uvali Mediterana, zbog toga ne padaju kiše i propadaju masline, zbog toga ne miriše lavanda i ne dozrijeva grožđe." mladić je mislio glasno i škropio vodom sa izvora lomače.
Sanjar ga je sretan promatrao. Mladić je zastajao iznad svake ugašene lomače kao da izgovara molitvu. Sanjar mu priđe i ugleda kristale na njegovim obrazima.
"Zašto plačeš?"
"Ne znam, suze same teku."
"Ti suzama zaljevaš nevjeru puka."
Sunce je stvarno plesalo na nebu i igralo se sa zlaćanim oblakom koji je u sebi skupljao mladićeve suze.
Vrativši se kući mladić ode na tavan i potraži već skoro zaboravljeni crtež. Sa požutjelog papira mu se nasmješi Zorino lice. Gledala ga je očima boje svitanja i u njenoj kosi se sjajio purpur jeseni.
"Ovo nisam ja nacrtao." pomisli s nevjericom.
Na tavanskom prozoru zaguguće bijela golubica.
"Dobro ti jutro i oprosti mi. Danas sam zbog sna zakasnio na svitanje."
Kao da ga je razumjela, golubica sletje na njegovu ispruženu ruku i pogleda ga svojim sivim očima. U kljunu je držala cvijet plavkaste boje. Iz latica se na njegov dlan prosu sjemenje.
"Legenda kaže da moram dotaknuti sjmenje paprati da bih razumio što mi želiš reći." sjećajući se majčinih priča pomisli mladić.
"Ti si nosio zaboravljeni crtež u svom srcu i on je rastao s tobom." odguguta golubica
"Znači da je Zora moj anđeo čuvar."
"Ona je tvoja misao, tvoja ljubav i tvoj san."
"Ona je Perunova kćer."
"Svi smo mi njegova djeca."
"Tko si ti?"
"Ja sam glas u vjetru, miris cvijeća i okus mora, tvoj san koji se u masliniku krije, tvoja misao što se jutrom rađa, tvoj život u odsjaju sunca i ljubav koja u tvom srcu tek tinja."
"Reci mi lijepa ptico tko sam ja?" uzdrhtano upita mladić još uvijek premlad da shvati snagu svog postojanja
"Ti čuješ rast trave i misao ptica, voliš trenutak i prosipaš izljeveno zlato sunca danom. Slušaš davno utopljena zvona, djetinjstvo puka na početku sna i služiš radoznalosti jutra. Buđenjem usmjeravaš vjetar da čun života stigne do sidrišta, sutonom pališ baklju duše da raspliće sve ordinate mraka."
"Ovo jutro je bilo drugačije od ostalih. Umjesto da sjedim na hridi i ispraćam tvoj let ka suncu, ja sam gasio zaboravljene vatre." pomisli uzbuđeni mladić
"Spasio si duše grešnika, spasio jutro od ugasnuća sna i gubitka vjerovanja." šapnu mu golubica i poletje prema suncu.
Mladić je gledao za njom i učini mu se da čuje davno pokopana zvona. Zvonila su na uzbunu za umrle pjesnike života, za izgubljene duše izdajnika i za vapaj pokajnika.
"Da, ja vas čujem s odjekom riječi bez smisla. Moram spoznati smisao te zvonjave u vilinskom carstvu mog tek probuđenog uma."misao ga je samoga iznenadila. Umoran od protekle noći mladić polako zadržavajući zadnju misao u sjećanju utonu u san.
Ljeto je trajalo punim sjajem već skoro zaboravljene plodnosti polja, maslinika i vinograda.
Mladić je kao proteklih godina i ovo ljeto u svitanje odlazio na hrid, pozdravljao Zoru i pratio let bijele golubice ka suncu. Učitelj je često dolazio na hrid tek kada je bijela golubica već odletjela, jer nije želio prisustvovati tim jutarnjim vjenčanjima sna i jave.
"Kada si zadnji put bio na proplanku iza gradića?" upita maldića jednog takvog jutra
"Poslije Ivanjske noći, onda kada sam gasio vatre."
"Pođimo jutros tamo. Želim ti nešto pokazati"
Gradić je još spavao. Prošli su praznim ulicama prisjećajući se sna o plemenu. Mladić je učitelju pričao o svom razgovoru sa golubicom i ponovi mu svoju zadnju misao prije nego je tog dana utonuo u san.
"Tvoj um je najvrednije blago koje pleme posjeduje, ali pleme to još ne spoznaje."
"Nekada mi se čini da čujem zvukove koji dolaze s vrha planine, ali to nije samo pjesma vila, nisu samo udarci nakovnja koji stvara zvjezdanu prašinu, nije Perunov glas. Kada sjedim sam na obali mora s neba se k meni spušta muzika koju nemogu opisati riječima, ne mogu je odsvirati na gitari, ne mogu je odpjevati."
"To je ono što ne slušaš ušima, to je ono što te spaja s zlaćanim oblakom, to je tvoj tek rastući um. Jednoga dana ćeš znati to što osjećaš pretvoriti u riječi i onda ćeš povesti pleme ka vrhu planine, među zaboravljeno korjenje."
Razgovarajući su stigli do proplanka iza grada. Mladić zastade iznenađen slikom koja se pred njima ukazala. Tamo gdje su ostala ugašena garišta se prosulo plavo more tek procvjetalih perunika.
"Tko je posadio perunike?"
"Procvjetale su na zgarištu nevjere plemena. One su znamenje tvog vjerovanja."
"Ja sam samo gasio zaboravljene vatre i otišao ne vrativši se više. Perunike su znak Perunovog carstva. Sigurno ih je on prosuo proplankom"
"To su tvoje suze, koje su kapale iz zlaćanog oblaka."smješeći se reče učitelj
Mladić se zamisli. Sjetio se laži koju je rekao Perunu.
"Slagao samda se zovem Ljiljanko."
"U dubini srca si ti mladi kralj koji je umro zbog ljubavi. Ti vjeruješ u Panteon na vrhu planine, vjeruješ u Perunovu snagu i zabranu ljubavi između smrtnika i ljepotica noći. Želiš da vila koju svitanjem dočekuješ, postane pastirica s kojom ćeš krenuti u planinu vodeći za sobom stado. Dragi moj mladiću ti imaš bezbroj imena i sva se spajaju u jednu jedinu riječ, a to je ljubav."
"Pri rođenju su me nazvali Zoran, i ja gudeći zorom ranom hodam po hridima, slaveći onu zbog koje me pali ljubavni plamen." mladić zašuti, a onda pogleda učitelja i upita "Jeli to što osjećam stvarno ljubav?"
"U slatkom cvrkutu ptica među lišćem dok jeka među borovima odgovara dolcem, urešena u svemu, vila dolazi k tebi, vlasi kao zrak sunčani, a očiju ljubavnih, lica rumena kao ružica, a izgleda blažena kao u božice." odgovori mu učitelj
Mladić se nasmješi.
"To su Zoranove riječi iz "Planina", njegova pjesma o ljubavi."
"Kreni jednog svitanja u planinu, slušaj što govore ptice, što šapuće cvijeće, medvjedi će ti pokazivati put, vjeverice će te hraniti, orlovi će se skrivati pred tobom, lišće će ti biti postelja, noć će te skrivati od vukova, jutro će te milovati zorom, a sunce nositi preko provalija."
"Što ću sam u planini?"
"Kreni sutra u svitanje i vidjet ćeš da nećeš biti sam."
"Moram se oprostiti od bijele golubice, moram još jednom vidjeti Zorine snene oči i osjetiti još jednom u tijelu ono tek rođeno uzbuđenje, koje nazvah ljubav."
Nad plavim morem od perunika se odjednom pojavi bijela golubica. Mladić pruži ruku i ona sleti na njegov dlan. Učitelj je neprimjetno krenuo prema gradiću.
"Ne čekaj više. Kreni sutra u svitanje u planinu. Ja ću te pratiti." odguguta golubica.
"Hoću li vidjeti i Zoru?"
"Zora u planini je isto lijepa kao na moru."