Freitag, 29. Februar 2008

San Ivanjske noći




"Tko je ovdje stanovao?" upita učitelj ulazeći u polutamu dnevne sobe.
"Prozori već dugo nisu otvarani." direktor škole je, zaobilazeći odgovor, počeo otvarati prozore. Predvečerje je lebdjelo nad gradićem. Sunčana zraka pade na prašnjavu komodu od izrezbarenog drveta, komodu koja sanjara potsjeti na ilustracije iz knjige koju je kao dijete čitao"Priče iz tisuću i jedne noći.".
"Ovo je namještaj iz nekog drugog vremena." zaključi učitelj
"To su ostatci nekada bogatih vladara ovog kamenjara."
"Mnogi od njih su se odrekli križa i da bi preživjeli su jahali pod zastavom polumjeseca."
"To je bilo u vremenu kada je pjesnik "Planina" jašući na svom Pegazu pozivao Bašćince na obranu ovog prostora od vukova koji nadiru."
"U to vrijeme su i Mlečani harali prostorom."učitelj prekinu mržnju u direktorovoj misli
"Pjesnik, iako plemić našega roda, nikada nije izrekao svoju svijest plemića nasuprot puku, kmetu ili pučaninu. Obrana prostora, bašćine, od polumjeseca i lava je njegova poruka naciji."
"Tko je ovdje stanovao?" učitelj ponovi svoje pitanje da prekine diskusiju koja je nagovještala nesporazum
"Stan je već dugo prazan. Mi smo doselili u gradić tek pred deset godina. Rečeno mi je da je ova kuća vlasništvo onih koji se više nemogu vratiti."
"S kojim pravom smo mi danas ušli u ovaj prostor?"
"Ministarstvo školstva je kupilo ovaj stan za Vas."
"Od koga?"
"Od države. Sada se prvo malo odmorite. Noćas slavimo svetoga Ivana. Dođite k nama na večeru, a onda ćemo otići do zapaljenih vatri, da upoznate gradić i njegove ljude." reče mu direktor opraštajući se.
Nad vrhom planine se pojavi zlaćani oblak. Sunce je tonulo u more i sanjar vidje u njegovom odsjaju bijelu golubicu kako kruži nad njegovim prozorom.
"Tko je ovdje stanovao?" pomisli gledajući u oblak.
"Mladi učitelj koji je jučer morao umrijeti." šapnu mu vjetar
"Tko su bili njegovi roditelji?"
"Otac je bio direktor škole prije zadnjeg rata, a majka lječnica, voljeli su gradić u kojem su odrasli, ali su voljeli i svoje pretke i imena koja su dobili rođenjem."
"Mladić je rođen pod polumjesecom i otišao je u onaj djelić neba gdje na njega čeka njegov puk." sanjar se sjeti misli koja je poletjela u nebo.
"Oni vjeruju u svog starca duge sjede brade, ali kao i mnogi drugi neosjećaju da smo mi samo energija koju oni svojim postojanjem stvaraju."
"Ja sam tebe vidio."
"Ti si vjerovao da me vidiš, ti si ja, a ja sam ti i dječak i mladić. Mi smo ljubav, ono nikad objašnjeno sveto trojstvo." glas vjetra je bio blag kao i miris ove ljetne večeri.
Sanjar se uputi na večeru kod direktora škole. Nije bio gladan, ali je želio još jednom vidjeti dječaka.
Dječak ga je dočekao pred kućom.
"Tata mi je rekao da ćete doći, pa Vas već dugo čekam." reče mu umjesto pozdrava
"Hvala ti na dobrodošlici."
"Prije nego sjednemo za stol želim Vam pokazati mog anđela čuvara."
"Zar je on danas ovdje?"
"On je uvijek ovdje, ali ja sam ga morao nacrtati i sada Vam želim pokazati crtež"
"Zašto si ga morao nacrtati?"
"To je duga priča. Jedan starac duge sjede brade je dolazio nedeljom u svitanje na hrid, kao Vi jutros. On je tražio da nacrtam anđela bez krila."
"Anđeli imaju krila."
"To nam se samo čini jer ih vidimo nacrtane u crkvi, to je nešto kao zaraza."
"Pokaži mi tvog anđela."
Dječak ga odvede u svoju sobu. Crtež je bio na stolu. Sanjar osjeti sreću u tom trenutku potpunog prelaska u san. Na crtežu vidje svoj osjećaj, prisjeti se svoga djetinjstva i anđela čuvara kojeg je sam sanjao, svoje prve ljubavi i očiju u kojima je vidio ono što je njegovim očima bilo nevidljivo, nekoga neznanog a srcem znanog, prepozna lik tajnovite djevojke koja ga je jutros dovela u gradić. Šutio je uživajući u doživljaju koji se širio prostorom.
"Kako Vam se sviđa moj anđeo?"
"To je najljepši anđeo kojeg sam vidio." odgovori ne odvajajući pogled od crteža.
"Dole je već polako gužva. Mislim da moramo sići na večeru." reče dječak pospremajući crtež
Kada su sišli u blagovaonici su već bili župnik i nekoliko gradskih otaca sa suprugama. Direktor škole je nudio aperitiv, a majka je nudila suhe smokve i masline. Večera je prošla prema protokolu. Kada je majka servirala kolače i kavu svi su već polako gledali na sat.
"Kada popijemo kavu krenuti ćemo u Ivanjsku noć." obraćajući se učitelju reče dječakov otac.

Kada su izašli iz kuće noć se već bila spustila u svoj svojoj ljetnoj ljepoti. U gradiću su bila ugašena svjetla jer su oči neba uzrtavale zvjezdanu stazu po kojoj su krenuli ka zapaljenim vatrama na obroncima planine.
Sanjar osjeti dječiju ruku u svojoj.
"Odrasli su dosadni i pričaju samo o politici i novcu. S tobom mogu razgovarati drugačije." šapnu mu dječak vodeći ga najkraćim putem iz grada.

Sanjar zagrili dječaka i njegove misli postadoše melodija njihovog zajedničkog sna. I tako iz godine u godinu šest Ivanjdanskih noći slaviše zajedno.
Dječak je izrastao u ljepuškastog mladića, ali se još uvijek najrađe družio s učiteljem.
"Moju zabludjelu misao ljubav često zanese u različita razmišljanja. Osjećaš li mirise kojima nas je priroda obdarila?"
"To miriše cvijeće koje je prošlog mjeseca počelo krasiti planinu." šapnu mladić
"Jedne ovakve noći osjetit ćeš ljubav u tom mirisu i ubrat ćeš cvijet za neku djevojku duge plave kose."
"I očiju boje svitanja." mladić pomisli na Zoru koju još uvijek sreće u svitanje.
"Jedne ovakve noći u vremenu kada sam izrastao u mladića sretoh, gizdavo urešenu, čednu vilu koja me upita:
"Zašto mišlju tumaraš tako beskorisno i uzaludno dok ti svu svoju misao ljubavna muka uznosi i nuka na pjevanje?"
"Svijeća se ne pali pod posudom nego na svjećnjaku da svijetli svima." mladić nastavi sanjarevu misao.
"Ti već čitaš "Planine"" učitelj ga pogleda iznenađeno.
"U njima susrećem vile koje onda noćima sanjam."

Zaustaviše se pored vatre čiji su se plameni jezici dizali k nebu i sljubljivali sa zvijezdama. Osjećao se miris loze koja je izgarala. Nedaleko je stajalo sedam prekrasnih djevojaka kose okićene ivanjskim cvijećem. Jedna od njih, mlada liječnica, kao i svake godine priđe sanjaru i oni navlažiše svoje vjenčiće vodom sa izvora i držeći se za ruke preskočiše vatru. Njih dvoje kao da nisu starili, nošeni uvijek istom energijom preskakali su plamene jezike i nestajali među zvijezdama. To je uvijek bila noć njihova sjedinjenja.

Mladić je odlučio te noći pratiti njihov odlazak, želio je otkriti tajnu njihovog bježanja u san Ivanjske noći.
Odjednom, za druge nevidljiv, se pored njega spusti Pegaz s neznancem na leđima.
"Pođi sa mnom u ovu noć punu ljubavi." šapnu mu neznanac glasom koji ga potsjeti na starca duge sjede brade.
"Kuda ćeš me odvesti?"
"U baštinu tvog plemena."
"O njoj sam čitao u "Planinama", sretao sam je u "Tireni" i sanjao u noćima punog mjeseca."
"Pođi sa mnom na jezero na vrhu planine. Tamo ćeš otkriti tajnu sna ove noći."
"Danas je sunce dugačije sjalo, dan je bio dulji nego inače."
"Današnji dan je dan uvijek drugačiji. Sunce poigrava i skače na nebu, ono igra i pleše ljubavni ples. Danas se događaju čuda u koja puk, u dubini duše, ipak vjeruje. Noćas se sjedinjuju naše duše sa sjenkama duše univezuma"


Mladić se popne na krilatog konja. Poletjeli su u noć punu zvjezdanog sjaja. Vidješe, osjetiše, doživješe,
Ljubavni ples duše i njene sjene, tu čudesnu igra tetrijeba i ždrala, zagrljaj mjeseca i venera u vječnom treperenju božanskoga vala, prepoznaše kralja nebeskih i morskih mijena i treperavu ljepoticu noći uvijek pomalo snenu.
Čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude za njih usnule zvijezde. Vidješe tanane niti, vidješe kako sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene, dok kraljica noći svlači se bez srama, pred vrancima čudnim, donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene.
Maglovita duša, stvara uvijek nove sjene da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti kao njenog srca sjeme.
Mistični i mudri ti nebeski vranci, obilježja drevnih snova,
snova nove sjene, a duše sjena putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti
dok buđenje zaborav joj nosi.
Vranci jezde granicama uma i dušu stavljaju na vagu, Kairosovu vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.
Vrh planine je blještao nekim čudnim svjetlom, kao da se usred tame sunce zaustavilo na tom malom djeliću beskraja.
Sletješe na plato ispod samog vrha. U jezeru se zrcalilo nebo. Mladić zadivljeno siđe s Pegaza i nađe se na tepihu od kresnica.
"Ovo je vilinska radionica." pomisli sretno.
Iako nikada nije bio u pravom teatru on osjeti da se pred njim otvara svijet o kojem su pisci pisali, a on žedno upijao sve napisano. Napustio je utihnuli svijet noći u ušao u stvarnost njegova porijekla.
Vile, koje su sličile na njegovog nacrtanog anđela čuvara, su radile pjevajući dobro poznatu simfoniju njegova sna.

Ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, potmuli zvuci zvuče britko i oštro, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice zvezda. Ispred njegovih očiju se raspliću grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću ptice, a vile u zemlju se utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove.
Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.
Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.

"Ovdje se rađa svaki novi dan. Ovdje se susreću gorske i morske vile, njima se pridružuju ladarice osvjetljavajući noć, mjesec i sunce se tajno sjedinjuju u ljepotu sna."
"Pođi do jezera." šapnu mu vjetar.
Mladić se okrenu prema glasu, Pegaza više nije bilo. On krenu svjetlećim tepihom ka vodi u kojoj su se neke od vila kupale. Na obali jezera su zagrljeni sjedili sanjar i liječnica. Mladić sjede do njih.
"Ovo je sigurno samo san iz kojeg ću se u svitanje probuditi."
"Kako si stigao do izvora?" upita ga sanjar
"Ovo je jezero koje vile svaku noć čiste."
"Ispod jezera je izvor tvog i mog nadahnuća. Kako si se uspeo na planinu?"
"Doletio sam."
"Kao Ikarus?"
"Ne, doveo me nebeski vranac."
"On je tvorac ovog jezera, onaj tko jaše na njemu je izabran i određen sudbinom da živi snove."
"Ti misliš da ovo nije san Ivanjske noći."
"Oni koji su pisali o njoj nisu nikada bili na izvoru."
"Kako si ti stigao do vrha planine?"mladićev glas je odavao nesigurnost
"Doletio sam na krilima sna, dovela me moja dobra vila." smješeći se odgovori sanjar
Iznenada se pored njih pojavi djevojka očiju boje svitanja.
"Čekam te već stoljećima." reče sjedajući pored mladića
"Mi se viđamo svakog svitanja." mladić osjeti neko čudno uzbuđenje u svojim mislima
"To je uvijek samo trenutak iz kojeg izrastaju dimenzije u kojima postojimo, ti u svom, a ja svom danu. Čekala sam da odrasteš da ti mogu ispričati istinu našeg zajedništva."
"Tko si ti uistinu?"
"Bijela golubica koja prati tvoje pleme već stoljećima."
"Kako ti je ime?"
"Ti mi moraš dati ime. Mladi kralj me nikada nije nazvao imenom, sanjar je umro prije nego me je uspio nazvati imenom njegova sna, ti me zoveš Zora zbog svitanja u kojima se srećemo."
"Zar ti nisi Zora?"
"Nekada sam bila Zorica, volio me mladi kralj Ljiljanko, a i ja am bila zaljubljena u njega. Bila sam obična pastirica i naša ljubav je bila zabranjena. Rastaviše nas, ali naša srca su zamjenila mjesta. Njegovo je prešlo k meni, a moje otišlo s njim. Neizdržavši rastanak moje srce u njemu je puklo i on umire zbog moje ljubavi. Dane sam provodila na njegovom grobu i plakala. Bogovi se smilovaše i pretvoriše ga u cvijet koji sam ja svojim suzama zaljevala. Tada sam prestala biti Zorica i postala Vodica koja održava san."

"To je priča iz "Planina"." mladić joj odgovori već pomalo nestrpljiv.
"To je jedna od priča našeg sjedinjenja. Ova noć je prvijenac našeg susreta izvan onog već napisanog."
"Čije srce sada nosiš u grudima?"
"Ja nemam više srca, ja sam vila ljubavi."
"A kada si golubica koja slijedi pleme?"
"Onda je moje srce, srce plemena."
"To nije samo jedno srce, to su milioni."
"Pleme je postalo puk i puk ima jedno srce, jednu želju i jedan san."
"Zar mi sada živimo san puka?"

Sanjar ih je mirno slušao naslonjen na rame Ladarice.
"Reci nam dobra vilo kuda si sve putovala da bi noćas stigla do nas?" upita je tiho kao da sanja
"Preko brda i nizina, preko vatre, preko vode, preko šuma i planina, preko trnja koje bode, brže hrlim svud po svijetu nego mjesec u svom letu."
"Opet govoriš već napisano i onda je ovo ipak san Ivanjske noći." mladić prekinu njeno deklamiranje.
"Samo sam vam htjela dočarati put koji je prešao puk da bi stigao podno ove planine. Vile su ga pratile, vilenjaci štitili od nemani koje su skrivene vrebale na nj."
"Ti si uvijek bila u blizini, promatrala sam tvoj let." reče joj tiho Ladarica
"Ponekad sam letjela na krilatom konju i odlazila s njim do ovog mjesta. Tu nas je Perun dočekivao sa naređenjima o vašem putu i zadacima koje je postavljao puku. Krilati konj je pri jednom sletanju stvorio izvor iz kojeg je nastalo vaše jezero." odgovori vila Ladarici
Veliko svijetlo prekinu njihov razgovor. Iz vedrog neba zagrmi nad planinom. Perun i Perunika se spustiše među njih.
Ladarice prestadoše plesati, vile prestadoše lijevati zlato sunca, nakovanj utihnu, iskrice se zvjezdane ugasiše.
"Dobro došli u moje carstvo vi smrtnici i neznanci" Perun pozdravi mladića i sanjara."Što vas je dovelo k nama? Znatiželja ili pokajanje?"
"Došli smo odživjeti san puka." brzo mu odgovori sanjar
"Puk više ne sanja, on živi tuđi život."
"Puk još uvijek pamti svoje korijenje. Tvojim imenom se dići vrha planine iznad sela Dubrave i Poljice. Tebi i tvojoj ženi u čast mnogi sade perunike, stavljaju ih kao znamenje u svoje vrtove."
"Zamjenili su me sa svecem i nadjeli ime Ilija. Puk je zaboravio korjenje, izdao bijelu golubicu, pretvorio ju je u kršćansko znamenje i noćas sanja san Ivanjske, a ne svoje noći"
"Ja nisam izdao golubicu. Srećem je svakog svitanja na hridi pored mora." mladić se usprotivi Perunovoj tvrdnji."Došao sam jašući krilatog konja da popijem vodu sa izvora i da puku vratim izgubljeni san."
"Kako se ti zoveš mladiću?"
"Ljiljanko."slaga mladić
"To je bio mladi kralj koji je umro zbog ljubavi."
"Nazvali su me po njemu."
"Ljiljanko je lijepo ime." progovori Perunika
"Ja nosim na prstu plave ljiljane kao znamenje mog vjerovanja u zaboravljeno korijenje." reče mladić uzbuđeno pokazujući prsten koji je od majke dobio za šesnaesti rođendan.
"Mladić nosi u srcu znamenje sna i ljubavi. Njegovim rođenjem se vjera u zaboravljeno korijenje vratila među puk" sanjareva misao posta simfonija i Ladarice ponovo zaplesaše, a vile nastaviše liti zlato sunca za sutrašnji dan.
Perun sjede pored mladića.
"Ti si jedini smrtnik koji je uspjeo ući u moje carstvo."
"Pa i učitelj ulazi već godinama u ovoj noći u Panteon"
"On ne ulazi kao učitelj nego kao sanjar."
"Ne razumijem razliku."
"Zar stvarno vjeruješ da bi se Ladarica zaljubila u običnog smrtnika?"
"Ali ona isto tako dolazi svake godine u gradić u kojem je rođena i u kojem joj još žive roditelji."
"Kada si bio mali dječak uspio si nacrtati svog anđela čuvara i znao si tko je on. Tvoj crtež slići na jednu od mojih kćeri. "
Mladić od iznenađenja nije uspio progovoriti. Osjetio je da se događa nešto čudno, nešto neobjašnjivo, ali toliko stvarno da mu je uzburkavalo krv i uskovitlavalo misli.
Perun nastavi:
"Sada si na pragu zrelosti, sada si u stanju sam odrediti svoj put u budućnost. Kada se vratiš u gradić pogledaj zaboravljeni crtež u mapi koju si pospremio sa svojim igračkama na tavan. Na njemu ćeš prepoznati djevojku koju sada u svojim mladičkim snovima sanjaš."
"Vi mi postavljate zadatak kao onda davno starac duge sjede brade."
"Sjećaš li se knjige koju si pročitao poslije prvog razgovora s starcem?"
"Mali princ"
"Zašto si ju čitao?"
"Zbog planete na kojoj sunce sija cijeli dan."
"I.............?"
"Onda je došao novi učitelj i ja sam počeo čitati "Planine" i spoznao da je ta planeta svugdje gdje vlada ljubav."
"Dok tvoj puk još uvijek traži Arkadiju u tuđini, ti si ju pronašao u sebi."
"Učitelj me je poveo na to putovanje."prizna mladić
Perun i Perunika nestadoše uz bljesak neba i grmljavinu koja je ovaj puta bila slična tonovima njegovog sna. Izljeveno sunčano zlato sasja iznad planine, mladić opra lice na izvoru. Krilati konj sleti na livadu i ponese sanjara i mladića u novi dan.

Keine Kommentare: