Velika bijela ptica, očiju boje svitanja, uđe kroz otvoren prozor u njegovu sobu. Dječak se smješio u snu i ona dobi oblik njegova sna. Na stolu su ležali razbacani papiri. Anđeli su se smješili kao i dječak."Koliko još stoljeća moram lutati snovima odabranih?" pomisli vila svitanja stojeći pored dječakovog uzglavlja.
"Koliko ću ih još oplakivati dok jednom ne pređem iz sna u javu i dobijem svoje vječno mjesto u srcu puka?"
"Strpi se još malo, dječak mora izrasti u mladića." šapnu joj vjetar sa vrha planine.
Mlada žena pogleda usnulog dječaka i prozirna kao svila očiju boje svitanja, kose boje jesenjskog pejsaža uđe u njegov san.
Na hridi pored mora zasja jutrenje. Dječak pruži ruku i ona sleti na njegov dlan. To je bio dodir istinskog buđenja. Mladić očiju boje sna zagrli djevojku, zagleda se u njene snene oči i prošapta:
"Ispričat ću ti jednu bajku, bajku koja se događa na obroncima između sna i jave, bajku nad bajkama, bajku o tebi i meni, bajku o vječnoj ljubavi." šapnu mu osjećaj njegovog snoviđenja.
Bajka o vječnoj ljubavi.
Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i prosipa ga jezerom sreće da u svakom svitanju zaiskri njegov smaragdni sjaj.
Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i sneni, malena vila i leptir, krenuše u zagrljaj šumskoga zova. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snoviđenja plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru smaragdne boje, lepršavost uztreptalih krila slijedi svjetlost vječnu i svjetlošću svojom lakoću postojanja kroje.
Rođeni iz svjetla, svjetlom ovjenčani, djevojka i mladić satkani od nebeskoga tkiva izrasli iz svilenkaste opne malenih leptira stajahu na hridi velikoga mora, oslobođeni prokletstva nekog zloga vilenjaka, zakoračiše u san o postanku svijeta.
Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše.
"Danas će biti oluja."
"Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno."
Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče.
"To Perun kreće na putovanje." mladić zagrli djevojku čvršće.
"Kamo je krenuo?"
"U povijest Mediterana."
Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo.
"Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra.
"Što će se dogoditi?" upita mladić
"Sjeti se lekcije iz vjeronauka."
"Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom."
"To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži
Zagrljeni, djevojka i mladić se poćeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih pratio je bio pun energije koju do tada još nisu osjetili.
"Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojkin glas, osjećao njenu blizinu ali je više nije vidio
"Znam da sam ja i da si ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba.
Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć.
S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao.
"Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno
"To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim.
"Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit.
"Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu daleko u isto vrijeme
"To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda."
"Čime me onda vidiš?"
"Mislima."
"Što još vidiš osim mene?"
"Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica."
"Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci."
"Iza oblaka je ostao čuvar naših snova, sijač zvijezda, Mi smo ovdje da bi san postao java."
"Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" upita djevojka osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima.
"Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo."
"Što se događa tamo odakle smo krenuli?"
"Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put."
"Jeli ti žao?"
"Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti san koji traje već stoljećima."
"Slušaj pjesmu vila koje nas prate."
"To su Ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima."
"Ovo je noć našeg sjedinjenja."
"Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić
"Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca."
"Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće."
"Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca.
Mladić očiju boje sna i djevojka očiju boje meda stoje na palubi cvijetne galije i promatraju kako se na pučini rađaju boje. U njenoj dugoj kosi boje jesenjskog pejsaža se iskri svjetlo zalazećeg sunca. Kiša koja je četrdeset dana padala prestade. Na horizontu zasja duga.Velika bjela ptica sletje na jarbol.
"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga zatitra bojama i izgradi most između broda i vrha planine.
"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu vam ostvaljam da bude zalog za moje postojanje u vama."
"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti bjela golubica, simbol ljubavi i mira u našim srcima." šapnu djevojka
"Ona je onaj anđeo kojeg sam kao dječak pokušavao nacrtati."
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."
Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga prošapta bojama i svjetlošću koja se spuštala sa vrha svijeta.Ja sam znamen sjedinjenja, ja sam svjetlosna muzika, ja sam svjetlosni zagrljaj neba, netrnoviti put ka zvijezdama, kristalni most između vas i vječnosti.
Buđenje
Dječak se polako budio. Sunce se već bilo podiglo nad horizontom.
"Danas sam zakasnio na jutrenje." pomisli trljajući oči
Na stolu razbacani papiri ga potsjetiše na neuspjeli pokušaj crtanja anđela anđela bez krila.
"Sanjao sam čudan san. Činilo mi se kao da sam odrastao i da živim u njemu." prilazio je prozoru na koji se spustila bjela golubica.
"Oprosti, jutros sam zakasnio na sastanak, ali ti si bila noćas u mome snu"
Golubica podignu glavu i on u njenim očima vidje svitanje. Na hridi pored mora vidje mladića i djevojku i začu glas vjetra.
"Nacrtaj ono što si sanjao."
I dječak nacrta svoj san. Djevojka koju je osjećao srcem i vidio mislima je izašla iz velike bjele ptice i stala pored njega pod dugu. Bijela golubica ih je promatrala sa jarbola i sretno poletjela prema vrhu planine.
Zamota papir i stavi da u džep.
Bilo je prekrasno jutro. Ponedeljak poslije Uskrsa i on nije morao u školu. Poslije doručka se uputi ka hridi.
"Starac me sigurno već čeka." mislio je žureći ka moru
Starac ga dočeka smješeći se.
"Jutros kao da se nisi želio probuditi."
"Bio je divan san pun neobičnih boja i tonova. Pitam se kako mogu sanjati nešto što još nisam vidio."
"Sanjao si istinu o postanku svijeta."
"Ali tebe nisam vidio."
"Što misliš tko je napravio dugin most?"
"To je iz one priče o potopu. Župnik kaže da je to bio Bog."
"Znači sanjao si priču."
"Ne nije bila ta priča."
"Jesi li nacrtao svog anđela?"
Dječak mu pobjedonosno pokaza crtež.
"Ali ovaj ima krila." smješeći se reče starac
"Zar nevidiš da je to moj osjećaj koji izlazi iz velike bjele ptice."
"Vidim, ali ne znam tko je tvoj anđeo."
"To je ono maglovito biće koje izlazi iz ptice."
"Anđeo nije biće, on je glasnik između neba i zemlje."
"Zar to nije duga?" upita ga dječak začuđeno
"Duga je most, ona je sjedinjenje sunčanih zraka i misli dobrih ljudi. Anđeli se služe njenom ljepotom da najave kraj kiša, da spriječe potope, da usmjere ljubav."
"Moj anđeo se pojavio kada je duga zasjala na nebu."
"Što si onda osjetio?"
"Toplinu oko srca i činilo mi se da bih mogao poletjeti prema vrhu planine."
"Bez krila?"
"Nešto drugo bi me onda nosilo tamo, nešto nepoznato, nešto ne objašnjivo."
"Koliko ti je godina dječače?" iznenada ga upita starac
"Ove godine ću napuniti deset."
"Kada ti bude dvadeset i pet ponovo ćemo se sresti i onda ćeš mi sigurno znati objasniti to nepoznato i neobjašnjivo."
"Zar nećeš doći druge nedelje na sastanak."
"Moram još puno toga obaviti do tvog dvadeset i petog rođendana."
"Ali petnaest godina je užasno puno, to je cijela vječnost."
"To ti se samo čini dječače. Živi trenutak, ostani vjeran svojim mislima i snu. Dolazi jutrom na hrid i pozgravljaj zoru i sunce. Svake večeri prije spavanja pozdravljaj oči neba i spoji noć i dan u svoj san. Bijela golubica će uvijek biti uz tebe. Prije nego prođe to dugo vrijeme ćeš se jednog jutra probuditi u tvom noćašnjem snu."
"Što da učinim sa crtežom?"
"Sačuvaj ga da ne zaboraviš san."
Dječak ponovo složi crtež i pospremi ga u džep od košulje. Bio je tužan. Činilo mu se da više nikada vidjeti starca.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen