Vilinski san

"To su gorske vile, a što je sa morskim?"
"Njih slušaju mornari na dalekim morima."
"To su po mitovima Sirene" rekoh protestirajući
"Ti tražiš izgubljeno korjenje, vjeruj mi, to su samo dobre vile koje su branile brodove od bure i južnog vjetra."
"Mi to danas nazivamo simfonija univerzuma."
"Vi se danas vraćate početku." i ja prepoznah glas u povjetarcu koji me poveo u prošlost zemlje u kojoj sam rođena.
"Srela sam te već jednom, u snu. Bio si starac sjede brade."
"Sada sam vjetar koji je bio prije starca."
"Zašto je puk počeo vjerovati u starca?"
"Zato jer je nestalo vilinskog glasa u vjetrovima koji ga je upozoravao na opasnosti, glasa koji ga je branio od nesreće i pogube, od jahača apokalipse."
"Ali vile su ostale, samo puk više nečuje njihov glas."
"I kada ga čuje, tumači ga drugačije."
"Pošalji ponovo nekoga među nas, nekoga tko će nas naučiti opet voljeti."
"Zašto misliš da ja to mogu učiniti?"
"Zar ne možeš?"
"On se mora prvo roditi da bi nam se energije spojile, da bi on u sebi prepoznao mene."
"U koliko moćnika si se do sada prepoznao?"
"On nije bio moćnik."
"Zar samo u jednom?"
"Tebe, pretpostavljam, zanima tvoje vrijeme i tvoje pleme."
"Koliko ih je bilo prije nas, koliko ih je bilo među crkvenim ocima?"
"Postavljaš pitanja na koja ti ne mogu odgovoriti. Tvoja znatiželja je zdrava, ali razmisli i sjeti se povijesti. Spoznala si moje postojanje, pa će ti se i odgovori sami od sebe pokazati." reče mi glas vjetra.
"Naš razgovor me potsjeća na dijaloge koji se javljali u svim epohama, dijaloge kao svjedočanstva tvog postojanja i pobijanja." rekoh zainteresirana da vjetar ne pređe u buru koju više ne bih mogla slijediti.
"Ja sam prisutan u svim dijalozima, čak i u onim ne napisanima."
"Misliš na one prisluškivane?" pokušah ga zavesti u priču
"Opet pitaš previše."
"Budi moja dobra vila i vodi me istinom ka izvoru iz kojeg sam nastala." rekoh molećivo
"To mi se već više sviđa." šapnu vjetar igrajući se mojom kosom.
"Jeli se već rodio netko u kome vidiš sebe?" promjenuh temu da dobijem na vremenu
"Već davno na kamenjaru, jednog vrelog ljetnog dana." šapnu mi vjetar umilno.
"Kako se zove?"
"Ti ga zoveš bezimeni pjesnik."
"Ali njega čak i njegovi najbliži, osim mene, ne shvataju ozbiljno."
"On se već rođenjem uzdigao iznad svih konvencionalnih normi vremena u kojem je osuđen da živi. Primitivizam, onih koje voli, ga sputava u poletu snaga koje je dobio prvim udisajem poslije rezanja pupčane vrpce. Energija koju crpi u nesanim noćima uvijek ga vodi k meni, na izvor iz kojeg je nastao. Nad njegovom koljevkom su se smjenjivale dobre i zle vile, ali on je dobrotu prepoznao u očima čovjeka koje je zvao ocem. Energija se jednostavno pretočila. Njihova ljubav je bila bez puno riječi i bez žrtvovanja, bila je samo čista ljubav. Dok su drugi obilazili njegova oca na samrti, starca koji više nije imao snage da prepozna uplakana lica, bezimeni pjesnik je dobio najveći poklon koji otac sinu može dati, dobio je njegovu energiju. Ljubav se prelila iz umirućeg u živućeg."
"On nije bio pored njega kad je umirao."
"Ljubav ne treba prostor, ona traje i nastaje u drugačijim dimenzijama."
"Napustio je kamenjar, ali ga nosi u srcu kao sakrament s kojim se jutrom budi."
"Na tom kamenjaru je izvor koji ga hrani, s tog izvora je otac ispijao energiju kojom je usadio dobrotu u njegovo srce i san u njegove misli."
"Tražio je izvor, ali ga tamo nije našao."
"Izvor nije vidljiv očima, on se samo srcem osjeća."
"Znači li to da je izvor u njemu?"
"Svatko ga nosi u sebi, no mnogi ga zlom misli zatrpaju i on se isuši."
"Od kuda stiže energija na izvor?"
"To je tajna koju svatko mora otkriti sam."
"Bili smo u jednom drugom vremenu i tražili smo izvor početka. Lutali smo tuđim mitovima, umjesto vila smo tamo susretali tuđa božanstva i spoznali smo da je izvor u nama, ali ....."
"To je dovoljno" prekinu me vjetar "jednoga dana će se negdje u uvali Mediterana ponovo roditi Čovjek u djetetu sa znamenjem energije koja hrani izvor. To neće biti čudo nego slijed novonastalih istina, slijed koji će dokazati ljudsku tisućljetnu zabludu."
"Zašto to nisu uspjeli sanjar i bezimeni pjesnik?"
"Ljudska krv je još uvijek zatrovana naučenim neznanjem i vjerovanjem da je izvor izvan njih, da je skriven u plavim daljinama iz zlatne zavjese koju je istkala moć odabranih."
"Zašto vilama nisu izgrađeni hramovi?"
"Zato što u onom vremenu još nije bilo jahača apokalipse, a hramovi koje ste podizali svojim bogovima ste okitili tuđim znamenjima."

Razgovor sjenki u vjetru istine

Jutros stadoh sretna pod koplja dnevne svijetlosti i vidjeh umiranje zvijezda u beskraju pune milosti.
Trenutak, treptaj oka, istina, ljubav, vilinski dah, nevidljivo zdanje ili tek Reich-ov zvjezdani prah, u kojem nebeska harfe čudnovatu simfoniju svira strunama od svile, sjenka slična lepršanju leptira.Uzdrhtala duša u knjizi života ucrtava biserima slova,ona drevna slova iz sedefa školjke, slova uvijek nova. Na svjetlosnom putu pupoljci se nižu, to cvjetaju ruže i šapat vječnoga života iz vrulje novom sjenkom stiže.
Duša moja sa sjenkom o ljepoti snova tajnovito romori, dok srce gromovima prijeti, ljubav sjenkom sreće žubori. Sunce se kupa u izvoru sjenki, vječnom zagrljaju vala i pjenesvjetlosnim mačem razbija sve prošle tužne i nesreće sjene, Gordijski čvor, klupko zaostalog straha, svojim udarcima ruši, da sve zvukove duše, tužno zavijanje unutarnjeg vuka, uguši, da nebo pod kišom meteorita pronađe u životu onaj dio puta, one staze po kojima sretna, snena i radosna sjenka duše naših praotaca luta.

Tu susrećem čudesne ljepote, sjenke, lica uzdignute glave, srodne duše koje slobodu života i svaki, treptaj oka slave. S usana vrelih treptaji se šire, vječni zvuci ljubavnog govora, a nad srcem se znak pobjede iskri spleten od zelenog lovora. Istina, trenutak pobjede nad nećim što nazivah nepostojeće, snaga srca, šapat sreće, dokaz da je u duši vječno proljeće, ljubavni žar, kap rose na latici ruže, kristal neba na cvijetu perunike, sunce u zrncu pijeska, a život čudesan i snen se u sjenki svake duše snom o vilinskome svijetu bljeska.