Freitag, 7. März 2008

Na planini



Vile se noćima skupljaju na vilinskom jezeru i igraju sa svjetlosnim zrakama, ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, čudesni zvuci se beskrajem šire, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice nebeskih zvezda. Od vilinskih dodira raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću usnule ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove.
Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.
Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama.
Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni. U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja. Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja. I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje. U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.
Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi.

Put ka vrhu planine
Zoran se probudio ovo jutro puno ranije nego obično. Noć je još grlila gradić, a vrh planine je bio u maglovitom oblaku. Krenuo je prema proplanku i zaustavio se u polju perunika."Uranio si mladiću." začu vilinski glas

"Želim u planini dočekati svitanje."
"Povedi me sa sobom pokazat ću ti put do vrha."
"Ti si cvijet, ti si izrasla iz vilinskih suza. Kako ćeš mi ti pokazati put?"
"Ja sam vila duginog sjaja i glasnik bogova. Perun me je stvorio munjom i doveo iz dalekog svijeta da ovdje spajam dugom zemlju i nebo."
"Perunika je ime Perunove žene"
"Ona nosi ime u moju čast."
"Kako si se našla među ovim cvjetovima?"
"Došla sam zbog tebe, kao što sam ti jednom u snu pokazala put ka vrhu planine."
"Onda je prekrasnu dugu, most ka nebu stvorio starac duge sjede brade."
"Tko je bio pored tebe u brodiću?"
"Djevojka očiju boje svitanja"
"Uberi cvijet, on je znak tvoje ljubavi."

U tom trenu se sunce pojavilo na horizontu. Bijela golubica izroni iz sunčevog traga i poleti k njemu. Mladić ubere plavi cvijet. Perunika otvori latice do kraja i iz njene krune se na svilenim krilima uzdignu prekrasna mlada žena očiju boje svitanja sa sunčanim svjetlom u kosi.


Predivna djevojka vilinskoga sjaja, plavćasta Zora prelijepoga lika, sa sunčevim zrakama uranja u dan, planina je postala prava rajska slika puna cvrkuta probuđenih ptica. Milovanjem nježnim ona se oprašta sa srebrenim mjesecom i rosom dodiru je prunike u travi, rastvara im latice u buket pravi. Vilinskim rukama dodiruje nebesko sviralo i svjetlosnom muzikom nježno budi još usnulu šumu dok je pegaz odnosi u nebsko carstvo da tamo sa sestrama u zimskim noćima krasi ugao plavetnoga beskraja. Na njenom putu iskre se boje, cijeli dugin splet jer jutarnja rosa u most se pretvara kojim pegaz zoru odnosi u nadzemaljski svijet.
Ostaju tek sjećanja na čaroliju svitanja, probuđeni jeleni i srne sva skakutava zemaljska bića osluškuju buđenje života i sretni uranjaju u sunčani dan.

Zoran krenu ka vrhu planine, da pronađe vilinsko jezero.
Iznad njih zasja duga i djevojka mu pruži ruke.
"Pođimo, duga će nas odvesti ka vrhu."
"Ja ne mogu ići tim putem. Moram hodati planinom, moram propješačiti cijeli put, sretati opasnosti i medvjede koji će me braniti, vjeverice koje će me hraniti, spavati na lišću i slušati ptice i cvijeće, razgovarati s njima."
Mlada žena se osmjehnu sjećajući se vremena kada je na tom istom putu pratila pjesnika iz grada sa pet bunara. Pred njenim očima se prosuše slike tog dugog putovanja u povijest puka.
"Već je jednom jedan sličan tebi krenuo tim putem. Pratila sam ga tada neprimjetno jer on nije tražio mene. To je bilo vrijeme previranja, doba kada su ovom planinom lutali vukovi i lavovi i žderali povijest puka kojem je on svim srcem pripadao."
"Vukovi i orlovi će se skrivati od mene, lavova više nema u ovoj planini. Ja moram stići do njenog vrha, ovaj put bez krilatog konja i dugina sjaja, moram se uspeti liticama do sunca da bi pleme ponovo povjerovalo u san Ivanjske noći."
S planine se spusti povjetarac i mlada žena začu glas koji ju je vodio kroz povijest nastanka svijeta.
"On je riješio prvi zadatak ne znajući da ga promatram. Ostani uz njega i budi blaga njegovoj mladosti, ali zapamti on mora snagom svog bića stići do vrha."
"Zašto sanjar nije krenuo s njim?"
"Sanjar slijedi njegove misli, ali zauzevši mjesto nesretnog učitelja mora ostati među pukom i slušati kako mladićev san postaje stvarnost."starac je govorio mladoj ženi titrajima koje mladić nije mogao čuti.
"Krenimo" reče mu žena "duga će nam svojim sjajem ucrtati put."
"Ti nisi samo boginja duginih boja, ti si bijela golubica koju sam sretao na hridi."
"Ja sam treća golubica iz prastare priče o potopu i praocu koji je spasio svijet."
"Nikad nisam čuo za treću golubicu. Postoji samo jedna koja je najvila kraj potopa."
"Bilo nas je tri. Prva je poletjela prerano i vratila se ne našavši znak kraja velike vode, druga je donjela maslinovu grančicu i najavila da voda opada."
"To je bila golubica mira"
"Ne, ona je bila samo znak sna o konačnom miru. Mene je poslao starac duge sjede brade kada je spuštao dugin sjaj na planetu i rekao mi: "budi vjesnik između mene i plemena, budi ptica i žena, pronađi onoga koji će svojom ljubavi potvrditi moje postojanje u svijetu, koji će snagom svojih misli, a ne prevarom čovjeka dospjeti do vrha planine. Tek kada se rodi djetešce i izraste u mladića velikog srca, kada pleme ne padne na koljena iz straha nego iz povjerenja u njegovu snagu, tek tada si ispunila svoju zadaću i možeš mu postati ljubavnica i žena."
"Kako ćeš prepoznati takvog čovjeka?"
"Po njegovim djelima."
"Zar učitelj nije taj čovjek?"
Vjetar zapuha jače i veliki zlatni oblak se spusti nad planinu.
"Mislim da se sprema oluja."brzo reče djevojka i da nebi morala odgovoriti na zadnje mladićevo pitanje nastavi "Moramo pronaći sklonište dok ponovo ne zasja sunce."
Zlaćani oblak je promjenio boju, zatamnio nebo i prve kapi kiše su počele padati na njihova lica. Na livadi ispred njih se pijavi stado izgubljenih ovčica.
"Zar ste ostale bez pastira?" upita ih mladić. Kao da su ga razumjele one zablejaše sve u jedan glas.
"Pođite s nama." pozva ih mladić i one jedna za drugom uzdignutih glava krenuše za mladim parom.
Kiša je padala sve jače. Mokri do kože oni stigoše do ulaza u špilju.
"Tu ćemo se skloniti dok oluja ne prođe." reče djevojka ulazeći u tamu jazbine.
Mladić je zastao i propuštajući ovčicama prolaz promatrao olujno nebo. Činilo mu se kao da vidi siluetu starca duge sjede brade na poludjelim oblacima. Vjetar je urlao u starim borovima. Nebom su se kotrljala kola boga gromova i bljesak munje se spajao sa odjekom njegovih kotača.
"Moja majka bi rekla da je ovo sudnji dan." pomisli mladić ulazeći za zadnjom ovčicom u špilju. Nedaleko je zavijao vuk. Na vratima špilje se pojaviše srna i srndać, ostarjeo jelen, vjeverice sa lješnjacima i medvjed i medvjedica gurajući pred sobom otpalo lišće. Neki zalutali pas, podvijena repa im se pridruži.
Kiša je padala cijeli dan. Sunce se više nije pojavljivalo. Mladić trljajući kamen o kamen zapali vatru da se ogriju. Odjednom u špilji zasja svjetlo. Kao u snu pojaviše se vile prosipajući travu za ovčiće i srne, iz njedara su vadile kruh, sol, med i vodu za piće. Od osušenog lišća napraviše postelju i zapjevaše uspavanku.
U daljini se čulo još uvijek zavijanje vukova i kreštanje orlova dok su mladić i djevojka tonuli u san. Vile su bdile nad usnulima do svitanja.
Mladića probudi miris cvijeća i mlade trave. Pored njega na ležaju je bio samo obris tijela djevojke koje više nije bilo.
"Ostao sam sam." pomisli izlazeći iz špilje.
"Ti nikada nećeš biti sam." reče mu bijela golubica spuštajući se na stijenu pored njega.
"Zašto si otišla dok sam spavao?"
"Da bi bilo svitanje." reče mu djevojka duge kose boje jesenjeg purpua. Iza vrha planine se pojaviše prvi zraci sunca i na nebu zasja duga.
"Kiša je prestala, nebo nam se ponovo smješi" mladić začu glasove probudjelih životinja.
"Moram krenuti dalje, ka vrhu. Tamo je sunčani grad do kojeg želim stići." reče mladić djevojci.
"Ti si u Ivanjskoj noći već bio tamo."
"Da, ali tada sam tamo stigao na krilatom konju. Sada moram tamo stići svojom voljom." reče mladić i krenu prema suncu.
Iza njega su se penjale životinje. Ptice su kružile nad njihovim glavama i pjevale simfoniju sna. Mlada djevojka nestade zajedno s duginim sjajem. Mladić je hodao na čelu povorke rubom bezdana, skliskom liticom planinskom.
"Ne smijem pogledati i ponor, moram gledati u plavetnilo neba, moram slijediti trag sunca." pomisli ne odustajući od namjere.
"Hodaj za mnom, ja ću ti pokazati usjeke u stijenama." odjednom se ispred njega pojavila divokoza.
"Što će biti sa ovima iza mene?"
"Oni slijede tvoj trag."
Uspinjali su se dugo. Sunce je već bilo prešlo zenit kada se iznenada pojavio zlaćani oblak i zagrlio cijelu povorku.
"Izgubili smo se u planini" pomisli mladić. "Moram se zaustaviti . Ovdje je opasno za njih, mogli bi pasti u provaliju."
"Ne zaustavljaj se, idi dalje, oni će te slijediti." začu poznati glas vjetra.
"Ne vidim više divokozu ni usjeke u stijeni."
"Idi dalje kroz oblak, slijedi zlaćani trag."
Mladić je hodao po mekanom sagu kao da sanja. Svjetlucavi kristali su činili luk kroz koji je prolazio praćen onima koje više nije vidio. Izlazeći iz zlatnog omotača on se odjednom nađe na platou punom svijetla.
Okrenuo se da vidi povorku koja ga je slijedila. Jedan za drugim su iz magle izlazili mladići njegovih godina. Dvanaest stasalih vršnjaka se zaustavi pored njega.
"Kako ste stigli ovamo?"
"Slijedili smo tvoje misli."
"Iza mene su bile ovčice, srne i vjeverice, iznad mene su pjevale ptice. Vas nisam primjetio."
"Došli smo nošeni vjetrom i tražeći tvoj trag zalutali u zlaćanom oblaku."
"Od kuda ste krenuli?"
"Sa obale mora."
"Tamo sam i ja odrastao."
"Mi smo odrasli u različitim gradićima, susreli smo se jedne noći dok smo slijedili svako svoju dobru vilu. One su nas odvele na proplanak iznad tvog gradića i pokazale nam tvojih suza djelo. Među perunikama smo čuli tvoje misli odlučili te slijediti do sunčanog grada."
"O čemu vi pričate. Vi ste čuli misli starca duge sjede brade, kao što sam ih i ja nekada davno slušao."
"Ne Zorane, to što smo mi čuli je bila tvoja želja da se san Ivanjske noći ostvari. Dok smo stajali među perunikama prišao nam je stranac koji se predstavio kao učitelj. On nam je ispričao priču o tvom rođenju i o bjeloj golubici koju srećeš u svitanje."
"Mislim da više ništa ne razumijem, ali dobro sada smo stigli u sunčani grad i sačekajmo da vidimo što će se dogoditi."
Tek sada je mladić pogledao oko sebe i vidio da se nalaze u prozirnoj kupoli iz koje su se vidjele sve strane svijeta. Sunce se smiješilo iznad i ispod njih, mjesec je bio nacrtan u svim njegovim rastućim i opadajućim fazama, zvijezde su svjetlucale svuda oko njega.
"Ovo je planeta o kojoj sam čitao u "Malom princu", ovdje sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." reče uzbuđeno.
Dvanaest mladića posjeda oko njega.
"Ovdje nema trave ni cvijeća, ovdje ne raste voće i ne miriše more, nema vjetrova ni godišnjih doba. Ovdje je samo trenutak u kojem trajemo mi i naša želja." mladić je mislio glasno.
"Ovo je sigurno Perunov hram" reče jedan od dvanaestorice
"Zar vi vjerujete u Peruna?" upita znatiželjno mladić
"On je poslao vile koje nas brane i vode kroz život."
"Što je sa anđelima čuvarima?"
"Oni su vile, Perunove kćeri, kao što si ti Perunov sin."
"Sada polako mladići. Mislim da ste nešto pobrkali. Moj otac je direktor škole u gradiću, a ja sam samo učenik koji je, vođen nekom čudesnom energijom, odlučio uspeti se na vrh planine da bi se ostvario san plemena."
"Ti si rođen da puk ponovno osjeti ljubav i da se vrati zaboravljenom korjenju."
"Tko vam je to ispričao?"
"Jedna vila na proplanku, a i učitelj to nije negirao."
"Učitelj uvijek govori u nepoznanicama. Meni se nekada čini kao da je došao iz nekog drugog svijeta, da je među nama samo u prolazu, na izvršenju zadatka."
"Što misliš, jeli ovo Perunov hram?" upita najuporniji od dvanaestorice.
"Ovo je planeta na kojoj sunce izlazi i zalazi u isto vrijeme." odgovori mu mladić još upornije
"Gdje se nalazi?"
"Iznad vrha planine, iza zlaćanog oblaka kroz koji smo prolazili."
"Pa onda smo se našli u Perunovom carstvu."uskliknuše dvanaestorica
Mladić pogleda u daljinu i vidje plavu planetu kako se okreće oko sunca, kako nestaje i ponovo se javlja.
"Perunovo carstvo je puno veće od ove planete."suprostavi im se mladić.
"Ti si vidio Peruna, kako izgleda?"
"Kao starac duge sjede brade i kao učitelj i kao ti i kao ja."
Mladić zašuti na tren a onda nastavi misliti glasno.
"Ovdje na vrhu svijeta vidim cijeli svoj život kao na dlanu. Osjećam svoje rođenje i odrastanje, čujem tonove sna, vidim svoje misli i osjećam daljinu, beskonačnost u ovom trenutku spoznaje."
Prozirna kupola u kojoj su stajali poče rasti i širiti se. Neka čudesna toplina se širila oko njih. Iako nije bilo cvijeća mirisi proljeća, ljeta, jeseni i zime dotaknuše njihove nosnice. Našli su se, ne shvaćajući to, iz vrata vremena i postanak svijeta se kao film odvrti pred njihovim očima. Dvanaestorica je zapanjeno promatrala igru čestica i energije, prelaženje jednoga u drugo i promjenu oblika iz kojih su se redale slike dobro naučenih lekcija o povijesti čovječanstva.
U isto vrijeme je Zoran u svim tim promjenama sudjelovao. Postajao je val i čestica, energija, jedna jedina i vječna uvijek nastajuća energija koja ga je opijala, hranila, branila. Prozirna kupola je rasla i u sebe uvlačila sunce, mjesec i zvijezde. Širila se i na koncu zagrlila sve planete. Zoran osjeti smirenje, njegovo tijelo mu se ponovo vrati. Kupola se počela smanjivati i na koncu se zaustavi nad plavom planetom. Dvanaestorica su doživjeli njegovu metamorfozu kao promatrači.
"Pogledajte, ovo dole je naša zemlja." reče mladićima njemima od čuda koje se rađalo pred njihovim očima. Vidješe ono što su tek čitali u pričama o vilama, što su naslućivali u drevnim legendama.


Jedna mala vila


U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem kupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, jezero smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana sjedi nit boginja nit žena, treprava i snena trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i čisti jezero sreće da u svakom svitanju zaiskri smaragdnim sjajem. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i snenii malena vila i leptir svilenkastih krila. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snova plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru sreće smaragdnoga sjaja lepršavost vilinskih krila slijedi svjetlost vječnu, svjetlost sa izvora leptirastog sjaja.


Kupola je postajala sve manja i oni se nađoše na proplanku koji se prostirao iza gradića.
Dvanaest mladića su, još uvijek šuteći, stajali u polju perunika i promatrali Zorana kako odlazi prema moru.
Svitalo je. Bijela golubica sleti na hrid pored umornog mladića.
"Ova noć je bila koja je ostavila najdulje tragove u mom životu." pomisli Zoran dok je djevojka očiju boje svitanja nestajala u prvim zracima sunca.

Keine Kommentare: